Sivi kamion crvene boje

25.07.2007 15:06

Tokom ljeta 1991. godine momak iz Bosne Ratko (Srđan Žika Todorović), krade kamion i slučajno nailazi na djevojku iz Beograda Suzanu (Aleksandra Balmazović), koju vozi u Dubrovnik. Suzana u početku biva odlučna da se dokopa Dubrovnika, ali vremenom shvata ozbiljnost ratnog sukoba koji se sprema na ovom prostoru. Kada zatraži od Ratka da se vrate nazad, on joj objašnjava da su već otišli predaleko i da nema povratka.

Reditelj i scenarista Srđan Koljević bira za svoj filmski prvjenac crnohumornu komediju i smješta je na početak devedesetih godina i to period prije početka samog rata u Bosni i Hercegovini. Koljević nas odmah upoznaje sa svojim neobičnim junakom, bosancem Ratkom koji ne razlikuje boje i koji ima gotovo patološku ljubav prema kamionima. Ovog neobičnog ali dobronamjernog daltonistu upoznaje sa beogradskom parti djevojkom Suzanom i očekivano njihov spoj donosi dosta humora. Interesantno je vidjeti Ratka koji pjeva Bosno Moja Divna, Mila, dok Suzana za to vrijeme pjeva pjesmu Take me down to the paradise city grupe Guns N' Roses. Ove scenu jesu pomalo kliše ali raspoloženi izvlače maksimalno iz njih i ne dozvoljavaju nam velike zamjerke ovom filmu. Na kraju reditelj Koljević uspjeva da izvuče simpatije publike i prosto uspjeva u tome da zavolimo ovog srčanog šofera i njegov isto tako maksimalno uprošten pogled na svijet. Isto tako, zanimljivo je čuti Beograđanku Suzanu koju tvrdi da je laka droga marihuana zapravo svojevrsna zaštita od teških droga kao što su kokain, heroin, politika, televizija, vjesti i turbo folk. Odličan posao su napravili glumci Srđan Žika Todorović i Aleksandra Balmazović.

Reditelj Koljević takođe ubacuje različite arhivske ratne priloge, bilo televizijske ili radijske, kako bi publika shvatila ozbiljnost situacije. Izdvaja se snimak u kojem čujemo jednog mladog vojnika kako iznosi svoje viđenje rata i razloge zašto je došlo do sukoba. Sivi kamion crvene boje donekle podsjeća na film Ko to tamo peva (1982) reditelja Slobodana Šijana, u kojem se putnici odlučuju na veoma opasnu vožnju u ratnom periodu. Sličnosti su jasne ali ovaj noviji film nije bez svojih aduta, kao što su zabavan scenario i odlične minijature popularnih glumaca kao što su Milorad Mandić Manda, Boris Milivojević, Bogdan Diklić i Dragan Bjelogrlić. Treba dodati da film u određenim trenucima, doduše rijetkim, poprima elemenate koje posjeduju filmovi proslavljenog reditelja Emira Kusturice.

Zamjerke uglavnom možemo pronaći u prikazu srpskog naroda sa zapadne strane Drine. Koljević se ne trudi previše da edukuje publiku o samom ratu, bilo o njenim istorijskim uzrocima ili o tačnom slijedu događaja rat, niti daje baš najljepši portret ljudi sa prostora Bosne i Hercegovine, koji često liče na zatucane gorštake i često su prikazani kao ratni profiteri. Direktor fotografije Goran Volarević ne uspjeva da uhvati brdsku ljepotu ove zemlje i ne možemo reći ni da se naročito trudi. Dtičemo utisak da široke kadrove prirode možemo prebrojati na prste jedne ruke. Isto tako, kasting gotovo isključivo obuhvata Srbijanske glumce i gotovo da ne vidimo ni jednog glumca iz Bosne i Hercegovine.

Sivi kamion crvene boje je ipak uspješan film kojeg treba preporučiti ljubiteljima humora u teškim životnim situacijama.

Поштена употреба, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=14907