Vlak bez voznog reda

08.04.2024 12:28

Čuveni reditelj Veljko Bulajić je svakako dao svoj doprinos razvoju jugoslovenske kinematografije nakon Drugog svjetskog rata. Počeo je veoma zanimljivom dramom Voz bez voznog reda (1959), koja je osvojila Zlatnu arenu na filmskom festivalu u Puli. Ljubitelje filma će vjerovatno zanimati da je mnogo godina kasnije Bulajić snimio svojevrsni nastavak Obećana zemlja (1986) u kojem je iznio dosta drugačije stavove u odnosu na prvi film.

Tokom proljeća 1946. godine Partizan Lovre Briketa (Stole Aranđelović) obavještava stanovnike sela Dolca u Dalmatinskoj zagori da su svi dobili na poklon plodnu zemlju u predijelu Baranje i da im je obezbjeđen prevoz vozem do tih prostora. Lovrina braća Duje (Velimir Bata Živojinović) i Periša (Milan Milošević) se spremaju na ovaj dugi put, a sa njima ide i Dujina supruga Zeka (Ljiljana Vajler). Sa druge strane, Lovrin brat Spiro (Muhamed Čejvan) i njegova supruga (Zdenka Trah) odbijaju da napuste svoje rodne krajeve. Tokom putovanja Periša sreće ratnog druga Nikolicu (Ivica Pajer) sa kojim provodi dosta vremena. Periša se zaljubljuje u Danu (Inge Ilin) dok se Nikolici dopada Ika (Olivera Marković). Lovre i Duje saznaju od Daninog oca Jole (Sima Janićijević) da je djevojka vjerena i da je svadba već dogovorena u Baranji. Jole zabranjuje svojoj ćerki da napusti njihov vagon do kraja putovanja.

Reditelj i scenarista Veljko Bulajić prije svega bira zanimljiv period jugoslovenske istorije o kojem danas nove generacije ne znaju previše. Stanovništvo iz kršne Dalmatinske zagore je u periodu nakon završetka Drugog svjetskog rata masovno raseljavano u plodne nizije Slavonije, Vojvodine, Srema i Baranje. Ljudi su napuštali svoja ognjišta u nadi za boljim i ljepšim životom. Reditelj Bulajić koristi već uvod filma da nametne veliku dilemu jednoj prosječnoj dalmatinskoj porodici pred kojom je bitna životna odluka. Vidimo takođe da su ove odluke pravile rascjepe u porodicama jer jedan od četvorice braće Briketa odlučuje da ostane u svojoj kući sa svojom ženom.

Već od samog početka postaje jasan uticaj italijanskog neorealizma, između ostalog i filma Cesta duga godinu dana (1958), reditelja Đuzepea de Santis, koji takođe potpisuje film Gorki pirinač (1949). Gledamo mnogobrojne seljake koji nisu potpuno svjesni šta ih čeka u novim geografskim predjelima ali koji ipak odlučno kreću na ovaj dug put. Takođe vidimo i svojevrsnu filmsku poeziju koja ponekad dolazi do granice patetike i koja je postala nezaobilazni dio Bulajićevog filmskog opusa, bar u prvom dijelu njegove karijere. Kolonisti koriste momente predaha od putovanja da zaigraju narodno kolo, jedna baka moli svoju rodbinu da zastanu kako bi se nadivila moru kojeg dugo vremena nije vidjela i kojeg vjerovatno nikada više neće vidjeti. Omladina ne mari previše za ovu seobu i više je zanima ašikovanje. Sve one kojima se izričito ne dopadaju ove i slične scene treba uputiti da pogledaju Bulajićev nastavak ove priče u vidu već pomenutog filma Obećana zemlja (1986).

Ono što ovaj film ističe od tadašnjih sličnih naslova, pa čak i naslova novijeg datuma je Bulajićev nesporni talenat. Scene nisu uvijek previše originalne i Bulajić odbija da naročito kritikuje tadašnji sistem, što će takođe kasnije postati jedna od njegovih karakteristika. Međutim ove scene odišu velikom toplinom i ispunjene su veselim melosom ljudi sa ovih prostora, kao i mnogim zanimljivim sudbinama. Muzički orkestar prati koloniste prije polaska voza, gledaju zanimljive predstave u pauzama od putovanja, dok neki stariji putnici sumnjaju da Baranja uopšte postoji. Bulajić se takođe dobro snalazi u kompleksnim scenama u kojima vidimo veći broj statista i zna kako da te kadrove učini impozantnim. To će u budućim godina postati još jedna od njegovih karakteristika, koja će svoj vrhunac doživjeti u epskom partizanskom filmu Bitka na Neretvi (1969), koji važi za jedan od najskupljih filmovima snimljenih u bivšoj Jugoslaviji.

Velike pohvale naravno idu i na račun talentovane grupe mladih glumaca. Velimir Bata Živojinović i Stojan Stole Aranđelović su veoma dobri u ulozi patrijarhalnih i časnih muškaraca, a pohvale idu i na račun mlade Olivere Marković koja će kasnije nastaviti saradnju sa Bulajićem. Najviše humora dolazi od strane izuzetno raspoloženog Ivice Pajera u ulozi strastvenog veseljaka kojeg ne drži mjesto i koji bi najradije svako malo mijenjao svoju profesiju. Glumac je već imao sličnu ulogu u pomenutom filmu Cesta duga godinu dana.

Voz bez voznog reda je veoma dobar film koji govori o sudbini skromnih ljudi u jednom zanimljivom istorijskom periodu i zbog toga se može preporučiti i današnjoj publici koja ne mari previše za nedostatak filmske boje.

Поштена употреба, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=644553