Taksista

17.06.2017 00:184

Travis Binkle (Robert De Niro) je usamljenik koji pati od insomnije. Da bi nešto radio noćima, zaposli se kao taksista sa punim radnim vremenom. Ulice New Yorka kriju šaroliku grupu ljudi, koja dosta negativno utiče na već neuravnoteženog Travisa. Jedan od rijetkih prijatelja mu je Wizard (Peter Boyle). Jedne noći u njegov taksi ulazi mlada prostitutka Iris (Jodie Foster). Travis stiče utisak da ona želi da pobjegne od svoga svodnika Matthewa (Harvey Keitel). Kasnije je opet sreće i nudi joj pomoć. Paul Schrader je scenario napisao za manje od trideset dana. Mnoge od Travisovih osobina su zapravo autobiografske. Dobio je otkaz iz AFI-ja i oporavljao se od nervnog sloma. Odlazio je u kina da gleda erotske filmove i razvio opsesiju prema oružju. Kao i Binkle otuđuje se od ljudi i nekada sedmicama ne bi pričao ni sa kim. Inspiracija su mu bili Dostojevski i dnevnik Arthura Bremena (ubica predsjedničkog kandidata Georga Wallaca 1972.).        Taksista je s pravom jedan od najcjenjenijih američkih filmova prošlog vijeka. To je film koji je, prije svega, snimljen u pravom trenutku. Fordova Amerika je bila u velikim problemima. Država se teško oporavljala od rata u Vijetnamu. Mladi su s pravom bili ljuti, ogorčeni. Narkotici i prostitucija su već uveliko bili problem tadašnjeg društva, a vladajućoj strukturi se nije vjerovalo. Travis Binkle je (nus) produkt tog društva. On je heroj koga je Amerika dobila iako takvog nikada nije ni željela. Dosta nas se može poistovjetiti sa njim. Svi smo stajali ispred ogledala i pokušavali sebe da prevarimo da smo bitniji od onoga što zapravo jesmo. Dosta nas dijeli Travisov osjećaj usamljenosti i gađenja prema drogi i prostituciji. Razlika je, naravno, u tome što se većina nas bolje nosi sa tim osjećajima. On samo želi da se uklopi u društvo, da mu pripada. To često dovodi do patetičnih pokušaja dijaloga sa ljudima sa kojima dođe u kontakt. Usamljenost, provjerena formula Hollywooda, nikad nije efektnije i iskrenije dočarana na filmskom platnu. Međutim, kad se izjalove svi Travisovi napori za normalnim životom, on sa prezirom počinje da posmatra ljude oko sebe. Okrutni Scorsese nas primorava da sjedimo sa njim u taksiju i ne dozvoljava nam da okrenemo glavu. Herrmannova muzika daje potreban sanjivi osjećaj filmu, ali i odlično najavljuje nasilje. Chapmanova kinematografija vješto koristi New York. Danju je pretrpan užurbanim i radnim ljudima, a noću je prepun neonskih svjetala, ljudi sumljivog morala i šahtova iz kojih izlazi nevjerovatna količina pare.        Film dosta duguje De Nirovoj iscrpnoj glumi. Ovaj talentovani glumac je imao dosta dobrih uloga ali samo Scorsese je znao da probudi u njemu one skrivene, najcrnje osjećaje. On vješto evocira moguće psihičke probleme svog lika, ali u isto vrijeme nam daje dovoljno razloga da navijamo za njega. Vjerovatno se radi o posttraumatskom stresnom poremećaju, jer je služio kao marinac u Vijetnamu. Cybill Shepard je odličan protuteg šljamu koji okružuje Travisa, ali i samom Travisu. Peter Boyle je dobar kao Wizard. Najstariji i pretpostavlja se najmudriji, ali uglavnom priča besmislice i ne može da pomogne problematičnom taksisti. Treba još istaknuti Jodie Foster, kao mladu prostitutku koja nije baš sigurna da li uopšte želi da je Travis spasi, i njenog svodnika, sjajnog Harvija Keitela, koji je i njena očinska figura.        Taksista je remek-djelo. To je film čija reputacija je itekako zaslužena.

[[File:Taxi Driver (1976 film poster).jpg|thumb|At night, a man stands in front of a bright yellow taxi while looking to the side. Underneath him, the words