Pavle Vuisić ( 1926 - 1988)

Naš legendarni glumac Pavle Vuisić (1926-1988) je bez imalo sumnje jedan od najpoznatijih i najvoljenijih glumaca sa ovih prostora. Obožavali su ga ljudi različitih generacija i njegov lik na posteru filma je bio garancija dobre zabave, ali često i velikog kvaliteta. Tokom snimanja je bio izuzetno profesionalan i nije volio suvišno druženje i priču. Uvijek je imao za cilj interpretaciju svoje uloge i nije dozovoljavao da ga išta u tome omete. Nikada nismo stekli utisak da glumi i da se naročito trudi, već je svoje rečenice izgovarao sa takvom lakoćom, koju više niko ne može ponoviti. Kolege navode da je odlično pamtio svoj tekst, bez obizra da li je riječ o šaljivim anegdotama ili dubokoumnim rečenicama. Čuveni američki reditelj i glumac Orson Vels je za Vuisića rekao da je vulkan glume i da mu zavidi jer je bolji glumac čak i od njega samog. Vuisić je Velsu poklonio šubaru koju je nosio na snimanju filma Bitka na Neretvi (1969). Vuisić je ostvario izuzetno uspješnu saradnju sa kolegom i takoreći suvozačem Miodragom Petrovićem Čkaljom. Bio je takođe veliki boem i dosta vremena je provodio po kafanama, ali i na rijeci Dunav. Pisao je pjesme iz velike ljubavi i nije mario da li će one biti objavljene i da li će ih uopšte iko pročitati. Ponekad je koristio kafanske račune da napiše svoje stihove. Navodno je dobio nekoliko unosnih ponuda iz Holivuda, za koje takođe nije previše mario. Kada mu je 1988. godine dijagnostifikovan rak, izrazio je želju da kada umre, niko od njegovih kolega ne prisustvuje sahrani.

Njegova supruga Mirjana Vuisić je osnivač i član upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat, u kojem je tokom 2016. godine formirala legat Mirjane i Pavla Vuisića, u kojem se nalazi veliki broj glumčevih ličnih predmeta i predmeta iz filmova u kojima je glumio, kao i original njegovog testamenta. Treba još izdvojiti da je nagrada Slavica, koja se dodjeljuje na Filmskom festivalu u Nišu, preimenovana u Nagradu Pavle Vuisić. Vuisić je svakako jedan od naših najznačajnijih glumaca, bez kojeg je teško zamisliti jugoslovensku kinematografiju.

“Beograđanin sam, jer u njemu desetljećima živim, ali ja sam ipak rođen na Cetinju. Ispravite to”, rekao je jednom prilikom Vuisić.

Pavle Vuisić je zapravo rođen u Cetinju, iako mnogi misle da je rođen u Beogradu. Većinu svoje mladosti je svakako proveo na Cetinju, gdje je njegov otac Milisav radio kao šef policije. Rođen je kao Vujisić, ali se uvijek potpisivao kao Vuisić, jer ga je slovo j nerviralo. Početak Drugog svjetskog rata je dočekao u Beogradu, gdje je studirao pravo i radio kao novinar u Radio Beogradu. Pokušavao je da upiše Fakultet dramskih umetnosti, ali bezuspješno. Počeo je svoju veliku glumačku karijeru ulogom statiste u filmu Čudotvorni mač (1950) reditelja Vojislava Nanovića. Glumac se dopao reditelju Nanoviću koji ga je ponovo angažovao u filmovima Ciganka (1953), Šolaja (1955), Pogon B (1958) i Bolje je umeti (1960). Sarađivali su i u filmu Tri koraka u prazno (1958), za koju je Vuisić nagrađen Zlatnom Arenom na festivalu u Puli. Pored toga, sarađivao je sa rediteljima Vladimirom Pogačićem, Žoržom Skirginom i Jovanom Živanovićem. Sa Pogačićem je snimio filmove Nevjera (1953), Subotom uveče (1957) i Sam (1959), sa Skirginom Potraga (1956), Drug predsednik centarfor (1960), Velika turneja (1961) i Mačak pod šljemom (1962), a sa Živanovićem Zenica (1957), Te noći (1958), Čudna devojka (1962), Gorki deo reke (1965), Uzrok smrti ne pominjati (1968), I Bog stvori kafansku pevačicu (1972) i Naivko (1975).

Šezdesetih godina je započeo nove saradnje sa mnogim istaknutim rediteljima, kao što su Živorad Žika Mitrović, Milo Đukanović, Nikola Tanhofer, Fadil Hadžić, Vatroslav Mimica, Hajrudin Krvavac, Stoiljko Stole Janković, Živojin Žika Pavlović, Branko Bauer, Mirza Idrizović i Boro Drašković. Sa Žikom Mitrovićem je snimio filmove Kapetan Leši (1960), Brat doktora Homera (1968) i Ubistvo na podmukao i svirep način i iz niskih pobuda (1969), sa Đukanovićem Ne diraj u sreću (1961) i Inspektor (1965), sa Tanhoferom Dvostruki obruč (1963), Osma vrata (1959), Svanuće (1964) i Bablje ljeto (1970), sa Hadžićem Desant na Drvar (1963) i Konjuh planinom (1966), dok je sa Mimicom filmove Prometej s otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966), Događaj (1969), Seljačka buna 1573 (1975), Makedonski dio pakla (1971), Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978) i televizijsku seriju Anno domini 1573 (1979). Dalje, sa Krvavcem je snimio filmove Vrtlog (1964) i Valter brani Sarajevo (1972) i istoimenu seriju Valter brani Sarajevo (1974), sa Jankovićem filmove Narodni poslanik (1964), Partizani (1974) i Tren (1978) i seriju Partizani (1976), sa Pavlovićem Neprijatelj (1965), Buđenje pacova (1967), Zaseda (1969) i Hajka (1977), sa Bauerom filmove Doći i ostati (1965), Salaš u Malom Ritu (1976) i istoimenu seriju Salaš u Malom Ritu (1976), sa Idrizovićem Ram za sliku moje drage (1968), Život je masovna pojava (1970) i Miris dunja (1982), dok je sa Draškovićem snimio Horoskop (1969) i Život je lep (1985).

Zaigrao je i u filmovima Rafal u nebo (1958), Četiri kilometra na sat (1958), Campo Mamula (1959), Kota 905 (1960), Parče plavog neba (1961), Nema malih bogova (1961), Stepa (1962), Zvižduk u osam (1962), Muški izlet (1964), Sedmorica sa Tebe (1964), Vreme ljubavi (1966), Sretni umiru dvaput (1966), Nemirni (1967), Bokseri idu u raj (1967), Bomba u 10 i 10 (1967), Dim (1967), Makedonska krvava svadba (1967), Sunce tuđeg neba (1968), Kad čujes zvona (1969), Bitka na Neretvi (1969) reditelja Veljka Bulajića i Moja strana svijeta (1969).

“Neki ljudi ostave nešto iza sebe tek kad čučnu”, našalio se glumac.

Sedamdesetih godina je započeo nove zanimljive saradnje i to sa poznatim rediteljima, kao što su Đorđe Kadijević, Zdravko Randić, Goran Paskaljević, Zdravko Šotra, Milivoje Mića Milošević i Milan Jelić. Sa Kadijevićem je snimio filmove Žarki (1970) i Karađorđeva smrt (1984), sa Randićem Opklada (1971), Tragovi crne devojke (1972) i Leptirov oblak (1977), sa Paskaljevićem Čuvar plaže u zimskom periodu (1976), Pas koji je vole vozove (1977), Poseban tretman (1980) i Suton (1982), sa Šotrom filmove Više od igre (1976), Šesta brzina (1981), Idemo dalje (1982) i televizijsku seriju Učitelj (1983), sa Miloševićem Nije nego (1978), Drugarčine (1979), Laf u srcu (1981) i Berlin kaputt (1981), dok je sa Jelićem snimio Tigar (1978) i Nedeljni ručak (1982).

Veliku naklonost publike je stekao zahvaljujući ulozi u televizijskim serijama Kamiondžije (1973-1984) i Kamiondžije opet voze (1984), koje je snimio sa kolegom Miodragom Petrovićem Čkaljom, da bi zatim snimili dugometražne filmove Paja i Jare (1973) i Kamiondžije ponovo voze (1984). Tokom ove saradnje kružile su glasine da se dvojica velikih glumaca nisu najbolje slagali. Ove priče su svojevremeno demantovali članovi Čkaljine porodice, rekavši da su dvojica glumaca prosto bili ljudi različitog karaktera i da se nisu previše družili, ali da je priča o njihovoj netrpeljivosti daleko od istine.

Odličan je bio i u filmovima Lepa parade (1970), Prva ljubav (1970), Žeđ (1971), Moja luda glava (1971), Doručak sa đavolom (1971), Crno seme (1971), Dan duži od godine (1971), Šešir profesora Koste Vujića (1972), Majstor i margarita (1972) reditelja Aleksandra Petrovića, Razmeđa (1973), Derviš i smrt (1974), Doktor Mladen (1975), Beštije (1977) reditelja Živka Nikolića, Paviljon VI (1978), Poslednja trka (1979), Priko sinjeg mora (1979) i Pakleni otok (1979), kao i u televizijskoj seriji Đavolje merdevine (1975).

“Sve poskupljuje samo je čovek sve jeftiniji”, rekao je glumac.

Osamdesetih je nastavio sa veoma plodnim saradnjama i stekao se utisak da mnogi reditelji žele da sarađuju sa velikim glumcem. Sa rediteljem Slobodanom Šijanom je snimio Ko to tamo peva (1980) i Maratonci trče počasni krug (1982), sa Emirom Kusturicom Sjećaš li se Doli Bel? (1981) i Otac na službenom putu (1985), dok je sa Kirilom Cenevskim snimio Olovna brigade (1980) i Čvor (1985).

Do kraja karijere je zaigrao u filmovima Pozorišna veza (1980), Petrijin venac (1980) reditelja Srđana Karanovića, Majstori, majstori! (1980) reditelja Gorana Markovića, Hajduk (1980), Gazija (1981), Sok od šljiva (1981), 13. jul (1982), Daleko nebo (1982), Halo taxi (1983), Medeni mjesec (1983), Rani snijeg u Minhenu (1984), O pokojniku sve najlepše (1984), Vojnici (1984), Debeli i mršavi (1985) i Od zlata jabuka (1986).

Američki glumac srpskog porijekla Karl Malden (Mladen Sekulović) je to najbolje rekao: “Glumac kao Pavle se ne stvara, već se rađa”.

Svoje posljednje uloge je odigrao u televizijskoj seriji Hajdučki gaj (1986) i u televizijskom filmu Dnevnik Gorčina Vukobrata (1987).