Indijana Džouns i ukleti hram

Nakon velikog uspjeha filma Indijana Džouns i Tragači izgubljenog kovčega (1981), vjerovatno nije uopšte postojala dilema da li će reditelj Stiven Spilberg i producent Džordž Lukas snimiti nastavak, već je isti bio samo pitanje vremena. Indijana Džouns i ukleti hram je svakako uspješan nastavak koji je postigao odlične rezultate na bioskopskim blagajnama, ali koji je kvalitetom ipak inferioran njegovom slavnom prethodniku. Ovaj naslov je takođe zanimljiv jer je, zajedno sa filmom Gremlini (1984), prosto natjerao Američku filmsku asocijaciju da uvede novi rejting, za sve filmove koji su neprikladni za djecu mlađu od trinaest godina. Tako je nastao PG-13 rejting.

Tokom 1935. godine arheolog Indijana Džouns (Harison Ford) uspijeva da pobjegne od šangajskog šefa podzemlja Lao Čea (Roj Čiao), zajedno sa mladim dječakom Šort Raundom (Džonatan Ke Kvan) i pjevačicom Vili Skot (Kejt Kepšo). Trojac završava u indijskom selu Majopore, gdje lokalni stanovnici mole Indija da im pomogne da vrate sveti kamen i njihovu djecu, koju su kidnapovali pripadnici obližnjeg kulta, kojeg predvodi visoki sveštenik Mola Ram (Amriš Puri).

Reditelj Stiven Spilberg koristi prve scene filma da oda počast mjuziklima snimljenim sredinom prošloga vijeka, a zatim i filmu Goldfinger (1964) reditelja Gaja Hamiltona, u kojem ulogu agenta Džejmsa Bonda igra Šon Koneri. Indijana Džouns poput Bonda nosi bijelo odijelo sa crnom kravatom i crvenim cvijetnim reverom u lijevom džepu sakoa. Spilberg u ovim scenama ipak pokazuje određene nesigurnosti koje su bar donekle vidjive kroz ostatak filma. Dok su neke scene napete, poput odlično snimljene scene u kojoj Džouns sjedi za istim stolom sa Vilijem Skotom i negativcem Lao Čeom, druge scene, poput njihovog spašavanja iz aviona koji se ruši, podsjećaju na animirane filmove u kojima zakoni fizike prestaju da važe. Spilberg opet koristi ove momente da ponovo oda počast agentu sa dozvolom za ubistvo, tačnije nastavku Špijun koji me je volio (1977) reditelja Luisa Gilberta, u kojem je ovaj put glavnu ulogu odigrao Rodžer Mur.

Reditelj Spilberg i producent Lukas smještaju ovaj nastavak u vremenski period koji prethodi filmu Indijana Džouns i Tragači izgubljenog kovčega i zbog toga vidimo uglavnom nove likove. Ovo je svakako hrabar potez jer je original ponudio veliki broj dobro zamišljenih likova, koje bismo svakako voljeli da vidimo ponovo. Rizik se samo donekle isplatio jer je ovaj nastavak svakako zanimljiv sam od sebe, ali svaki vid poređenje završava pobjedom prvog dijela. Saputnici Indijane Džouns su ovaj put mladi dječak Šort Raund i plavokosa pjevačica Vilhelmina Vili Skot. Njihova interakcija svakako nudi više nego dovoljno zabave, ali je ponekad gotovo nemoguće ozbiljno shvatiti ovu šaroliku grupu boraca za pravdu. Možda najoštrije kritike je dobila glumica Kejt Kepšo, čija stereotipska uloga plavokose Skot je sušta suprotnost snažne i nezavisne Merion Rejvenvud, koju je nekoliko godina prije odigrala Keren Alen. Kepšo ipak nije zaslužila salve loše kritike jer je odigrala ulogu baš onako kako su je autori zamislili i njene zajedničke scene sa Indijanom nude dostao humora.

Spilberg i Lukas su angažovali scenariste Vilarda Hujka i Gloriju Kac, nakon što je scenarista prvog dijela Lorens Kasdan odbio da napiše nastavak. Hujk i Kac su već sarađivali sa Lukasom u filmu Američki grafiti (1973). U svakom slučaju, nova ekipa nije željela da se njihov omiljeni avanturista ponovo bori sa Nacistima te su ovaj put radnju smjestili u Indiju i ovaj veseli nastavak u određenom momentu skreće u zaista mračne teritorije. Zasluge za ovo po svemu sudeći idu samom producentu Lukasu koji je priznao u brojnim intervjuima da je u ovom periodu prolazio kroz težak razvod i da je insistirao da Spilberg drastično promijeni ton filma. Reditelj se bar potrudio da upozori svoju publiku tako što je na statuu koju naslovni junak pronalazi prije ulaska u podzemne tunele, postavio nekoliko ljudskih prstiju. Na sličan način su svoju publiku pokušali da zastraše reditelji Akira Kurosava i Serđo Leone u svojim filmovima Tjelesna straža (1961), odnosno Za šaku dolara (1964). Pored toga, Spilberg je u ovim trenucima snimio jedan kratak ali impozantan kadar u kojem kamera prilazi izuzetno blizu naslovnog junaka i baca sijenku na njegovo cijelo lice. Ovaj kratki kadar djeluju zaista impozantno čak i danas, toliko godina nakon premijere.

Scene snimljene takoreći pod zemljom su vjerovatno uzrokovale košmarne noći kod najmlađe publike. Vidimo zlostavljanje i mučenje mnogobrojnih ljudi, kao i zastrašujuću scenu u kojoj glavni negativac Mola Ram iščupa srce iz grudi čovjeka. Cjelokupan prikaz Indije i njegovih stanovnika je zapravo izazvao dosta kontraverze, kao i sam prikaz indijske kuhinje. Na kraju je film čak bio zabranjen za prikazivanje u ovoj zemlji. Autori filma su vjerovatno željeli da se našale sa stereotipima koji vladaju prema ovoj mnogoljudnoj azijskoj zemlji, ali njihov trud prosto nije naišao na razumjevanje jednog dijela publike. Sa druge strane, ovaj nastavak nudi zaista dosta akcije i svakako se može preporučiti svim ljubiteljima ovog žanra. Kompletna završna trećina je zapravo jedna neprekidna akciona sekvenca koja traje do same završnice. Film će takođe cijeniti svi ljubitelji serijala video igara Donki Kong, jer su kreatori ove popularne video igre vjerovatno pronašli inspiraciju u scenama snimljenim na opasnim i izuzetno krivudavim šinama, u kojima Indi i prijatelji u malim vagonima biježe od svojih protivnika.

Indijana Džouns i ukleti hram je veoma zabavan nastavak koji ne predstavlja najbolje što ovaj filmski serijal nudi, ali koji opet zaslužuje preporuku.