Nosferatu: Fantom noći

10.10.2023 12:22

Knjiga Drakula (1897) je vjerovatno jedna od najuticajnijih horor knjiga ikada napisanih. Svoju prvu nezvaničnu verziju je dobila u filmu Nosferatu: Simfonija užasa (1922) reditelja F. V. Marnau, koja se do danas smatra jednom od najboljih ekranizacija ove knjige. Dovoljno hrabrosti da snimi rimejk ovog klasika imao je njemački reditelj Verner Hercog, koji je za glavnu ulogu izabrao svog čestog saradnika, glumca Klausa Kinskog. Te iste 1979. godine snimljena su još dva filma o vampirima i to horor Drakula reditelja Džona Bedema i komedija Ljubav na prvi ugriz.

Tokom 1850. godine mladi agent za nekretnine Džonatan Harker (Bruno Ganc) prihvata posao koji mu dodjeljuje saradnik u kompaniji Renfild (Roland Topor) i ostavlja svoju mladu suprugu Lusi Harker (Izabela Ađani), kako bi oputovao iz Vismara u Transilvaniju, gdje ga dočekuje grof Drakula (Klaus Kinski). Dvojica ljudi završavaju dogovoreni posao i Drakula postaje vlasnik komada zemlje koji se nalazi u blizini porodice Harker. Džonatan saznaje da je Drakula zaista vampir i shvata da je njegova supruga u velikoj opasnosti, kada Drakula, koji je pokazao prethodno interesovanje za Lusi, otputuje za Vismar. Džonatan pokušava da stigne do svoje supruge prije Drakule. U međuvremenu Renfild je smješten u azil za umne bolesnike.

Reditelj Verner Hercog je vjerovatno bio svjestan težine i odgovornosti svog posla, kada je odlučio da snimi rimejk jednog od najboljih nijemih horor filma u Holivudu. Sam je napisao scenario i svakako je ispoštovao original, po pitanju priče, ali je napravio određene izmjene, koje se ipak neće svima naročito dopasti. Umjesto Orloka, kojeg je u originalu igrao njemački glumac Maks Šrek, gledamo ponovo grofa Drakulu, koji se nalazi u Stokerovom originalnom romanu. Neki od likova poput doktora Abrahama van Helsinga su dobili daleko manje prostora u filmu, nego što smo inače navikli. Kinski je takođe filmu dodao daleko više mistike i kroz duge i spore scene natjerao publiku da polako strijepi od nadolazećeg. Sam uvod u kojem vidimo nepoznate mumije i slijepe miševe, čiji let je prikazan tehnikom usporenog snimka, jasno nagovještava misteriozni element i svojevrsnu nedokučivost ovoga filma. Isto možemo reći i za maglovite karpatske predjele, kojima tumara Džonatan Harker uz muziku njemačkog kompozitora Popola Vuha, kao i prikaz samog dvorca i njegovog ekscentričnog i uisitinu zastrašujućeg vlasnika Drakulu.

Reditelj Kinski i direktor fotografije Jerg Šmit-Ratvajn su pripremili neke zaista impozantne kadrove, koji će ostati u našoj podsvjesti dugo nakon završetka ovog filma. Najupečatljiviji prizor je svakako sam grof Drakula, u izvrsnoj interpretaciji njemačkog glumca Klausa Kinskog, kojem je ovog jedna od njegovih najpoznatijih uloga. Drakula momentalno evocira strah kod publike, ali takođe tjera tu istu publiku na duga razmišljanja o njegovim postupcima i njegovim rečenicama. Ponovo vidimo dobro poznate scene, koje smo gledali u mnogim prijašnjim verzijama, ali svakoj od ovih scena Hercog i Kinski dodaju sopstvenih ideja i sopstvenih tumačenja i čine ovu verziju toliko drugačijom od prethodnih. Treba pohvaliti i odlične uloge švajcarskog glumca Brune Ganca i francuske glumice Izabele Ađani, u ulogama Džonatana Harkera i njegove mlade supruge Lusi Harker, kao i francuskog umjetnika Rolanda Topora u ulozi mahnitog Renfilda. Završetak filma je po sopstvenom priznanju reditelja Kinskog inspirisan filmom Bal vampira (1967) reditelja Romana Polanskog.

Glumac Klus Kinski je ponovio svoju ulogu u italijanskom filmu Nosferatu u Veneciji (1988), koji zapravo nije direktan nastavak hercogovog filma.

Nosferatu: Fantom noći je svakako primjer odličnog rimejka, koji je ostao vjeran originalu, ali koji je isto tako ponudio dosta toga novog ili bar dovoljno novog. Vjerovatno nije riječ o najboljem filmu o grofu Drakuli ali je svakako u pitanju jedna impozantna verzija.

Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=6307831