Klaus Kinski ( 1926 - 1991)

Njemački glumac Klaus Kinski (1926-1991) je najvažniju saradnju ostvario sa rediteljem Vernerom Hercogom, sa kojim je snimio filmove Agire – gnjev Božiji (1972), Nosferatu: Fanton noći (1979), Vojček (1979), Fickaraldo (1982) i Kobra Verde (1987). Kinski je ostao upamćen po svom izuzetno velikom glumačkom talentu, ali i po izuzetno teškom temperamentu, zbog čega je često dolazio u sukob sa rediteljima. Kinski i Hercog su snimili neke od najznačajnijih njemačkih filmova prošloga vijeka, ali je njihov odnos bio zaista turbulentan. Često su dolazili u sukob zbog umjetničkog mimoilažnja, ali ih je ponovo spajalo međusobno poštovanje i sama ljubav prema sedmoj umjetnosti. Njihov odnos je odlično prikazan u dokumentarnom filmu Moj najbolji zlotvor (1999), kojeg je režirao lično Hercog. Klausova ćerka Nastasija Kinski je takođe glumica.

Upitan za Vernera Hercoga, Kinski je dao zanimljiv odgovor: „On je veoma talentovan momak. On snima veoma dobre filmove i nije osoba koja uvijek priča gluposti. On radi mnogo, mnogo stvari kako treba. Ali i on je bolestan. Opsjednut. On želi da stvara istoriju, a ne filmove. Svako ko želi da pravi istoriju je glup“.

Klaus Kinski je karijeru počeo sredinom prošloga vijeka, da bi prve važnije uloge odigrao u filmovima Odluka pre zore (1951), Strah (1954) reditelja Roberta Roselinija, Doba života i doba smrti (1958), Mrtve oči Londona (1961), Falsifikovani izdajnik (1962), Posljednji od odmetnika (1964), Za dolar više (1965) reditelja Serđa Leonea, Doktor Živago (1965) reditelja Dejvida Lina, Metak za generala (1966), Dijamanti starog gangstera (1967), Ako upoznate Sartanu, molite se za svoju smrt (1968), Velika tišina (1968), Venera u krznu (1969) i Ja sam Sartana, tvoj anđeo smrti (1969).

„Biram filmove sa najkraćim rasporedom za snimanje i sa najviše novca“, bio je jasan Kinski.

Kinski je dominirao svakim kadrom u kojem se nađe i prosto nije dozvoljavao svojim kolegama da se istaknu. Usput je odbio saradnju sa mnogim velikim rediteljima, kao što su Ken Rasel, Federiko Felini i Stiven Spilberg, koji su željeli da vide ovog talentovanog glumca u svojim filmovima.

„Da nisam odbio Kena Rasela, (Federika) Felinija i (Stivena) Spilberga i snimio njihove filmove kada su me pitali, moj život ne bi bio drugačiji. Nisam ja kriv što sam prihvatio jedan film, a odbio drugi. Ne vidim smisao da se branim, nikako“, rekao je glumac.

Sedamdesetih godina i kasnije, zaigrao je u filmovima Grof Drakula (1970), I Bog reče Kainu (1970), Otisci stopala na mjesecu (1975), Najvažnija stvar – ljubav (1975), Nobodi i Indijanci (1975), Džek Trbosjek (1976), Operacija Grom (1977), Smrt korumpiranog pacova (1977), Plodovi strasti (1981), Otrov crne mambe (1981), Druškane, druškane (1981) reditelja Bilija Vajldera, Vojnik (1982), Android (1982), Mala bubnjarka (1984), Tajni dnevnik Sigmunda Frojda (1984), Stvorenje (1985), Puzanje prostora (1986) i Nosferatu u Veneciji (1988).

Poslednju ulogu je odigrao u biografskoj drami Paganini (1989), za koju takođe potpisuje scenario i režiju.

„Raditi sa velikim rediteljem je divno za glumca jer to znači da nisi primoran da slušaš savjet idiota“, rekao je glumac.