Verner Hercog

reditelj i producent Verner Hercog važi za jednu od najvažnijih figura Novog njemačkog filma (1962-1982), filmskog pokreta nastalog pod uticajem Francuskog novog talasa (1958-1969), koji je iznjedrio veliki broj talentovanih reditelja. Pored Hercoga, tu su još Vim Venders, Rajner Verner Fasbender, Volfgang Petersen i Folker Šlendorf. Navedeni autori su snimali originalne i zanimljive naslove i svakako dali svoj doprinos sedmoj umjetnosti. Hercog često u svojim filmovima naglašava sukob čovjeka i prirode, a njegovi junaci često podliježu teretu svojih velikih ambicija i na taj način postaju velika opasnost za sebe ali i za ljude oko sebe. Voli da snima na lokaciji i voli da ekipa sa kojom sarađuje doživi na svojoj koži sve nevolje koje zadese same protagoniste filma. Svoje najpoznatije i najbolje filmove je snimio sa njemačkim glumcem Klausom Kinskijem. Pored kvalitetnih filmova, snimio je i mnoge značajne dokumentarne filmove, a istakao se i kao glumac. Jednu od najpozantijih uloga je odigrao u filmu Džek Ričer (2012) u kojem glavnu ulogu igra Tom Kruz. Francuski reditelj Fransoa Trifo je svojevremeno rekao za Hercoga da je najvažniji reditelj koji snima filmove. Pored maternjeg njemačkog jezika, Herceg govori engleski, španski, francuski i grčki jezik, a takođe čita latinski i starogrčki jezik. Hercog je svakako jedan od najznačajnijih njemačkih ali i evropskih reditelja.

"Da moram da se popnem u pakao i da se borim sa samim đavolom za jedan od svojih filmova, uradio bih to", izjavio je Hercog.

Verner Hercog je karijeru započeo šezdesetih godina prošloga vijeka, nizom kratkih filmova. Nakon toga je snimio dugometražne i dokumentarne filmove Znakovi života (1968), Čak i potuljci počinju maleni (1970), Fatamorgana (1971) i Zemlja tišine i tame (1971).

Hercog je zatim započeo svoju najvažniju profesionalnu saradnju, sa glumcem Klausom Kinskim. Saradnju su započeli epskom istorijskom dramom Agire - gnjev Božiji (1972), koja prikazuje grupu ljudi u potrazi za mitskim gradom El Doradom. Kinski je dominirao gotovo svakim kadrom kao mahniti i uporni ratnik, dok je film vremenom dobio status remek-djela i mnogi kritičari ga smatraju za jedan od najboljih filmova ikada snimljenih. Dvojac je nastavio saradnju u filmovima Nosferatu: Fantom noći (1979), Vojček (1979), Fickaraldo (1982) i Kobra Verde (1987). Njihov odnos je bio svakako plodan ali opet izuzetno turbulentan i često su dolazili u sukob. Navodno su neki od njihovih sukoba mogli da završe kobno. Mnoge lijepe i ružne momente njihove saradnja, Hercog je prikazao u dokumentarnom filmu Moj najbolji prijatelj (1999).

"Svaku sijedu dlaku na glavi zovem Kinski", izjavio je Hercog, da bi kasnije dodao "Ljudi misle da smo imali odnos ljubavi i mržnje. Pa nisam ga volio, niti sam ga mrzio. Imali smo uzajamno poštovanje jedan prema drugom, čak i kada smo oboje planirali jedno drugom ubistvo".

Pored saradnje sa Kinskim, Hercog je snimio mnoge druge zanimljive filmove, kao i dokumentarne filmove. Treba svakako izdvojiti saradnju sa njemačkim glumcem Brunom Šlajnštajnom u filmovima Tajna Kaspara Hauzera (1974) i Strošek (1977).

Snimio je i filmove Srce od stakla (1976), Vrisak kamena (1991), Nepobjediv (2001), Deset minuta stariji – truba (2002), Bjekstvo u zoru (2006), Zli poručnik: Nju Orleans (2009), Šta učini, sine moj? (2009), Kraljica pustinje (2015), So i vatra (2016) i Porodična romansa (2019).

Tokom snimanja dokumentarca Smrtna kazna (2012-2013), u kojem razgovara sa osuđenicima koji su počinili gnusne zločine, prvo što kaže svom sagovorniku je: "Vaš zločin je odvratan i monstruozan, ali ja ću vas tretirati kao ljudsko biće".

Posebno treba izdvojiti njegove mnogobrojne dokumentarne filmove, kao što su Velika ekstaza drvoresca Štajenera (1974), Gdje zeleni mravi sanjaju (1984), Balada o malom vojniku (1984), Tamni sjaj planina (1984), Odjeci iz carstva Sombre (1990), Zvona iz dubine (1993), Mali Diter želi da leti (1997), Točak vremena (2003), Bijeli dijamant (2004), Čovjek-grizli (2005), The Wild Blue Yonder (2005), Susreti na kraju svijeta (2007), Srećni ljudi: Godina u Tajgi (2009), Pećina zaboravljenih snova (2010), U bezdanu (2011), Lo and Behold: Reveries of the Connected World (2016), U vatri (2016), Susret sa Gorbačovom (2018), Nomadi: Stopama Brusa Četvina (2019), Vatrena kugla: Posjetioci iz mračnijih svjetova (2020), Vatra iznutra: Rekvijem za Katiju i Morisa Krafta (2022) i Teatar misli (2022).

"Nisu to samo moji snovi, moje uvjerenje je da su svi ti snovi i vaši. Jedina razlika između mene i vas je ta što ih ja mogu artikulisati. I to je ono o čemu se radi u poeziji ili slikarstvu, književnosti ili snimanju filmova. To je tako prosto. Snimam filmove jer ništa drugo nisam naučio i znam da to mogu do određenog nivoa. I to je moja dužnost jer bi ovo mogla biti unutrašnja hronika onoga što jesmo. Moramo se artikulisati, inače smo krave u polju", izjavio je reditelj.