Lice sa ožiljkom

01.08.2023 09:45

Film Lice sa ožiljkom (1932), reditelja Hauarda Hoksa se smatra jednim od najvažnijih i najuticajnijih gangsterskih filmova, zajedno sa filmovima Mali Cezar (1931) i Državni neprijatelj (1931). Ideja da se snimi rimejk filma Lice sa ožiljkom, dopala se glumcu Alu Paćinu, koji je rado prihvatio glavnu ulogu, dok se posla režije prvobitno prihvatio reditelj Sidni Lumet. Lumet je ubrzo zamjenjen Brajanom de Palmom, koji je obavio zaista dobar posao i film se danas smatra jednim od najboljih i najpoznatijih gangsterskih filmova ikada. Rimejk Lice sa ožiljkom je ostavio veliki trag na film ali i na popularnu kulturu uopšte, naročito na hip-hop muziku i video igre.

Početkom osamdesetih godina kubanski izbjeglica i bivši zatvorenik Toni Montana (Al Paćino) i njegovi prijatelji Mani Rej (Stiven Bauer), Anhel (Pepe Serna) i Či-Či (Anhel Salazar) dolaze u Majami, gdje počinju da rade za narko bosa Frenka Lopeza (Robert Lodža). Toni mašta o velikom bogatstvu i spreman je da za Lopeza odradi poslove koji su veoma opasni i koji ga mogu koštati života. Frankov čovjek od povjerenja Omar Suarez (F. Mari Abraham) i Toni odlaze u Boliviju, po Frenkovom naređenju, da dogovore posao sa narko bosom Alehandrom Sosom (Pol Šenar). Toni dogovara posao ali Frenk počinje da sumnja u njega. Stvari se dodatno komplikuju kada se Toni zaljubi u Frenkovu ženu Elviru Henkok (Mišel Fajter), dok Tonije sestra Đina (Meri Elizabet Mastrantonio) počinje da izlazi sa različitim muškarcima, koje Toni ne odobrava.

Reditelj Sidni Lumet je kratko bio angažovan kao reditelj ali je doprineo sa nekoliko zaista dobrih ideja. Jedna od njih je svakako da glavni junak filma bude kubanski izbjeglica, koji je početkom osamdesetih zajedno sa mnogim svojim zemljacima prešao iz kubanske luke Marijel da žive u Sjedinjene Američke Države, u istorijskom događaju poznatom kao Marijelski egzodus. Dio ovih ljudi su zapravo bili kriminalci, poput Tonija Montane, koje je država na čelu sa Fidelom Kastrom rado poslala van granica svoje zemlje. U početku očekivano vidimo dokumentarističke kadrove ovog egzodusa koji jasno stavljaju publici do znanja odakle je zapravo došao Toni Montana u potrazi za američkim snom. Reditelj De Palma nas ubrzo zatim upozorava na veoma nasilne scene, koje su česte u ovom filmu i koje su sve teže za gledati, kako ovaj film odmiče. Izdvaja se svakako scena u kupatilu jednog hotela, u kojoj strada jedan od Tonijev prijatelja, na jedan izuzetno brutalan način, korištenjem motorne testere i koja je svakako jedna od najšokantnijih i najpoznatijih scena u američkom filmu tokom osamdesetih godina. De Palma i direktor fotografije Džon A. Alonso pokazuju zaista vješto upravljanje kamerom i gotovo svaki kadar u ovom filmu je vrijedan divljenja.

Pored raspoloženog De Palme velike zasluge za uspjeh ovog filma idu i scenaristi Oliveru Stounu koji je obavio iscrpno istraživanje surovih američkih ulica i ćorsokaka, kao i ljudi koji te iste ulice naseljavaju noću. Sam Stoun navodi da mu je život bio u opasnosti prilikom istraživanja za ovaj film i razgovora sa mnogim opasnim likovima. U svakom slučaju uspon kubanskog izbjeglice i njegova istrajna želja za komadom američkog sna je odlično prikazana. Publika upoznaje Tonija i njegovog najboljeg prijatelja Manija dok su još sitni igrači i kao takvi, često su predmet iskorištavanja takozvanih krupnijih riba. Kada zatim vidimo dvojicu prijatelja u neviđenom raskošu i luksuzu, ne treba da nas čudi izuzetno velika popularnost lika Tonija Montane među publikom. Njegova životna filozofija o velikom uspjehu, kao i njegove tvrdnje da prvo treba steći pare, uz koje dolazi moć, da bi zatim žene same tebi dolazile, postale su svojevrsna zvijezda vodilja mnogim budućim generacijama. Vila u kojoj živi Montana je ustvari poslužila kao inspiracija mnogim narko bosovima, od kojih su neki gotovo preslikali njen kompletan izgled. Treba međutim pohvaliti i potcjenjenu scenu u kojoj Toni razgovora sa svojom majkom, koju igra portorikanska glumica Mirjam Koron, u kojoj ista ne odobrava postupke svoga sina i tvrdi da svojim ponašanjem on i slični njemu, samo bacaju ljagu na pošten kubanski narod koji je došao trbuhom za kruhom.

Hemija između glumaca je odlična, bila da je riječ o odnosu Ala Paćina i Stivena Bauera ili o odnosu Paćina i Mišel Fajfer ili pak Paćina i Roberta Lodže, F. Marija Abrahama i Pola Šenara. Gotovo kompletna glumačka postava je odigrala uloge za pamćenje. Dio kritike je bio negativan prema glavnom glumcu Paćinu, za kojeg su tvrdili da u određenim trenucima pretjeruje u želji da prikaže ovog glumca na što je moguće najzanimljiviji način, da takoreći preglumljuje. Ove tvrdnje imaju donekle smisla naročito kada pogledamo završni obračun u Tonijevoj vili, u kojima Toni u određenim trenucima, doduše kratkim, dobija gotovo nadljudsku moć. Ne smijemo zaboraviti pohvaliti modne kreacije koje nose likovi u ovom filmu, kao i nezaboravnu muzičku podlogu Đorđa Morodera. Izdvaja se svakako adekvatna pjesma Push it to the limit.

Reditelj Brajan de Palma i glumac Al Paćino su deset godina nakon premijere filma Lice sa ožiljkom odlučili da ponovo udruže snage i snimili su film Karlitov put (1993). Ova kriminalistička drama je ponovila uspjeh kod kritike i publike, ali je ta popularnost ipak samo umjerena kada se uporedi sa njihovim prvim zajedičkim filmom.

Lice sa ožiljkom je zaista kvalitetno, zabavno i oku ugodno ostvarenje koje nastavlja da bude predmet inspiracije mnogih umjetnika i koje nastavlja da rapidno širi broj obožavalaca i koje sa pravom ima reputaciju jednog od najboljih kriminalističkih filmova osamdesetih godina.

By The poster art can or could be obtained from the distributor., Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=964690