Ričard Drajfus

Američki glumac Ričard Drajfus je jedan od zaista rijetkih glumaca koji su još uvijek aktivni u Holivudu, a da se mogu pohvaliti karijerom dugom nevjerovatnih šest decenija i nizom zapaženih uloga u gotovo svakoj od tih decenijama svoje karijere. Najveću popularnost je nesporno stekao sedamdesetih godina u saradnji sa čuvenim američkim rediteljem Stivenom Spilbergom. Saradnju su započeli filmom Ajkula iz 1975. godine u kojem još glume Roj Šajder, Robert Šo i Lorejn Gari. Film je dočekan sa velikim pohvalama i postao je jedan od najznačajnijih američkih filmova sedamdesetih godina, kao i jedan od najvećih bioskopskih hitova te decenija. Glumac je za ovu ulogu nominovan za nagradu BAFTA. Samo dvije godine kasnije dvojac je ponovio uspjeh sa naučnofantastičnim hitom Bliski susreti treće vrste, u kojem još glume Teri Gar, Fransoa Trifo i Bob Balaban. Drajfus je odlično odigrao prosječnog američkog radnika Roja Nerija, koji doživljava nevjerovatan susret koji mu mjenja život iz korjena. Film se danas redovno nalazi na listama najboljih naučnofantastičnih filmova. Drejfus i Spilberg su sarađivali i na filmu Zauvijek iz 1989. godine, ali sa daleko manje uspjeha. Ovaj film je inače bio poslednji film u karijeri legendarne američke glumice Odri Hepbern.

 

"Stiven Spileberg je jedina osoba koju sam sreo a koja odgovara mojim kriterijima genijalnosti. I ne bacam tu riječ olako. Genijalnost je mašta i pažnja na detalje. Sposobnost da do najsitnijih detalja postignete ono što opažate u svojoj mašti. Mislim da ne postoji još jedna osoba na svijetu koja tako sjajno konstruiše strukturu zapleta ili koja je bolji pripovjedač", izjavio je Drajfus.

 

Ričard Drajfus je karijeru počeo sredinom šezdesetih godina i dugo godina je krčio svoj glumački put. Gostovao je u mnogim televizijskim serijama, a odigrao je i niz sporednih uloga u različitim filmovima. Zanimljiva je njegova mala uloga u filmu Diplomac iz 1967. godine u kojoj izgovara samo dvije rečenice. Sreću je svakako pronašao sedamdesetih godina kada je zaigrao u nizu filmskih hitova toga vremena. Prvi veliki uspjeh je doživio sa filmom Američki grafiti iz 1973. godine reditelja Džordža Lukasa, u kojem su prve poznatije uloge takođe odigrali glumci Ron Hauard, Harison Ford i Čarls Martin Smit. Uslijedila je prva naslovna uloga u filmu Dadi visoko leti iz 1974. godine, za koju je dobio uglavnom pohvale. Drajfus je do kraja decenije, pored Spilbergovih hitova, svojoj biografiji dodao i naslove Dilindžer reditelja Džona Milijusa i Velika namještaljka. Veliku uspjeh je doživio sa romantičnom komedijom Djevojka za zbogom iz 1977. godine, za koju je osvojio nagradu Oskar i sa trideset godina postao najmlađi glumac kojem je to pošlo za rukom. Drejfus je na ovaj način nadmašio legendarnog američkog glumca Marlona Branda i držao je ovaj rekord sve do 2003. godine, kada ga je pretekao glumac Ejdrijen Brodi za ulogu u filmu Pijanista.

.

Upitan za film Dadi visoko leti, glumac je odgovorio: "Bio je to prvi put da sebe vidim u igranom filmu kao glavnu ulogu, a sve čega sam se mogao sjetiti su loši trenuci u kojima nisam uspio. Film i moju glumu u potpunosti sam vidio tek desetak godina kasnije".

 

Osamdesetih godina Holivud se uveliko okrenuo komedijama, što ni malo nije naškodilo Drajfusovoj daljoj karijeri, baš naprotiv. Glumčeva energija, pozitivno raspoloženje i odličan smisao za humor su mu pomogli da ostavi svoj trag i u ovom periodu američkog filma. Deceniju je započeo ozbiljnim dramski ostvarenjima kao što su Takmičenje i Čiji je život u pitanju? američkog reditelja Džona Badama, da bi zatim nastavio komedijama Ostani uz mene reditelja Roba Rajnera, Limeni ljudi i Kocka je bačena. Ostvario je i saradnju sa američkim rediteljem Polom Mazurskim na komedijama Klošar sa Beverli Hilsa i Mjesec nad Paradorom. Najviše uspjeha je doživio sa komedijom Zasjeda iz 1987. godine, sa kojom je ponovio saradnju sa američkim rediteljem Džonom Badamom i u kojoj još igraju Emilio Estevez, Ejdan Kvin i Madlen Stou. Drajfus je zaista odlično skinuo policajca koji se zaljubljuje u ženu odbjeglog kriminalca, koju bi trebalo da neprimjetno prate i posmatraju. Film ima pregršt dobrom humora a hemija između Drajfusa i lijepe glumice Stou je takođe za svaku pohvalu. Film je dobio nastavak Nova zasjeda iz 1993. godine, koji je uglavnom razočarao fanove originala.

 

Devedesetih je glumac nastavio da igra u zanimljivim komedijama, ali je sve češće prihvatao ozbiljne, dramske uloge sa kojima je imao dosta uspjeha. Deceniju je započeo naslovima Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi, Razglednice iz pakla reditelja Majka Nikolsa, Još jednom u krug švedskog reditelja Lasea Halstrema, Šta je sa Bobom, Tihi pad i Američki predsjednik u kojem glume Majkla Daglas i Anet Bening i sa kojim je ponovio saradnju sa rediteljem Robom Rajnerom. Veliku pažnju je na sebe ponovo skrenuo ulogom u drami Opus gospodina Holanda iz 1995. godine. Glumac je odlično odigrao nezadovoljnog profesora muzičkog vaspitanja koji pokušava da komponuje svoju muziku. Za ovu ulogu je dobio nominacije za nagrade Zlatni globus i Oskar. Do kraja decenije je sarađivao sa čuvenim američkim rediteljem Sidnijem Lumetom na filmu Noć pada na Menhetn iz 1997. godine, a gledali smo ga i u filmovima Povratak u zločin i Lanski.

 

Novi vijek nije prošao bez značajnih uloga ali su svi istinski poštovaoci ovog glumca očekivali da će ipak dobijati više glumački ponuda. Dobro je odigrao ulogu američkog predsjednika u drami Na pragu kataklizme iz 2000. godine, reditelja Stivena Frirsa, a treba izdvojiti i naslove Srebrni grad reditelja Džona Sejlsa, Posejdon reditelja Volfganga Pitersena, Buš reditelja Olivera Stouna, Moja grčka avantura i Opasni penzioneri, u kojem još glume Brus Vilis, Helen Miren, Morgan Friman i Džon Malkovič. Interesantno je bilo vidjeti glumca u filmu Pirana iz 2010. godine, koji zapravo predstavlja svojevrsni rimejk istoimenog filma Pirana iz 1978. godine. Drajfus je na ovaj način podsjetio ljubitelje filma na svoju ulogu u filmu Ajkula. Poslednjih desetak godina glumac je zaigrao u nizu filmova niskog kvaliteta, ali treba ipak pomenuti filmove Paranoja, Klub zadovoljnih žena, Poslednji smjeh, Polar, kao i televizijsku seriju Madof, koja se prikazivala 2016. godine.

 

"Oduvijek sam znao da mogu biti zvijezda za cijelu jednu publiku koja nije usko vezana za Džona Vejna ili Al Paćina. Urbana, progresivna, intelektualno orijentisana publika, ne previše mačo, ljudi koji čitaju, ljudi koji slušaju Pola Sajmona i Rendija Njumena. Ljudi poput mene", izjavio je glumac.

 

Drajfus navodi da je još od tinejdžerskog doba živio sa bipolarnim poremećajem i da se dugi niz godina nije javio doktoru za pomoć. Kada je 1995. godine konačno zatražio pomoć, glumac je imao 48. godina i uspostavljanje odgovarajuće terapije trajalo je čak četiri godine.

 

Ričard Drajfus je svakako inteligentan i zanimljiv glumac koji itekako zna da drži pažnju publike i koji se može pohvaliti dosadašnjom velikom karijerom.