Aleksandar Berček

Aleksandar Berček je svakako jedan od naših najboljih i najznačajnijih glumaca, koji još uvijek snima filmove i televizijske serije i to sa velikom energijom i entuzijazmom. Može se pohvaliti izuzetno dugom i plodnom karijerom koja traje više od pola vijeka i saradnjom sa nekim od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih reditelja. Svakoj ulozi pristupa profesionalno i zaista je teško pronaći jednu ulogu u kojoj glumac nije bio na visini zadatka. Poznat je po tome da ne voli veliku pažnju medija i intervjue zaista rijetko daje. Odličnu saradnju je ostvario sa scenaristom Sinišom Pavićem u televizijskim serijama Porodično blago (1999-2002), Stižu dolari (2004-2006) i Junaci našeg doba (2019-2020). Likovi Paja Trošak Pandurović, Gorčilo Veljković i Petar Lazović su pobrali velike simpatije publike. Velike pohvale je dobio i za ulogu misterioznog Crvenog u filmovima Južni vetar (2018) i Južni vetar 2: Ubrzanje (2021), kao i u televizijskim serijama Južni vetar (2020-2022) i Južni vetar: Na granici (2023). Dobitnik je nekoliko nagrada za životno djelo, kao što su Nagrada Pavle Vuisić (2001), Zlatni beočug (2012) i Nušićeva nagrada (2018). Uručena mu je nagrada Drvo života (2018) na filmskom festival u Kustendorfu.

"Kad se dogovore malo reditelji, malo novinari, malo kritičari mogu da naprave zvezdu od koga hoće. Možda ste primetili ali ja se nikad ne klanjam publici. Nisam se klanjao ni kao student. Dobro, ima kolega koje vole da tako produže aplauz, pa se klanjaju do zemlje crnice. Ali ako sam ja taj neki posao radio i uradio ga dobro, a vi došli da me gledate i aplaudirate mi. Što bi se ja klanjao ako sam već dobro posao uradio? Kad sam sve uradio vi me terate da vam se još na kraju i klanjam. Mislim da to nije u redu", mišljenja je Berček.

Aleksandar Berček je rođen u naselju Vrdnik, opština Irig, u Sremskom okrugu. Želio je da upiše vojnu školu, ali nije uspio jer je bio veoma mršav. Diplomirao je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Prve uloge je odigrao sedamdesetih godina prošloga vijeka u različitim televizijskim filmovima, kao i u ratnom filmu Prvi splitski odred (1972) reditelja Vojdraga Berčića.

Popularnost je stekao ulogom Čibija u televizijskoj seriji Otpisani (1974-1975) i ulogom Ušketa u opet seriji Grlom u jagode (1976). Ove serija su doživjele veliki uspjeh kod publike i smatraju se za najpopularnije jugoslovenske serije snimljene u ovom periodu. Uslijedili su brojni nastavci u obliku obliku dugometražnih filmova, a treba izdvojiti film Jagode u grlu (1985) reditelja Srđana Karanovića, u kojem je ponovo odigrao Ušketa. Berček i Karanović su ponovo sarađivali u filmu Miris poljskog cveća (1977).

Krajem sedamdesetih godina je započeo još nekoliko izuzetno bitnih saradnji za svoju dalju karijeru i to sa rediteljima Goranom Markovićem i Milošem Mišom Radivojevićem. Saradnju sa Markovićem je započeo ulogom intravertnog tinejdžera Ljupčeta u filmu Specijalno vaspitanje (1977). Glumac je uspio je da bez i jedne izgovorene riječi približi svog lika publici i pokaže sve emocije kroz koje prolazi. Saradnju su nastavili tokom naredne decenije i snimili filmove Nacionalna klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982) i Sabirni centar (1989). Sa Mišom Radivojevićem je snimio filmove Noć od paučine (1978), Kvar (1978), Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980), Dečko koji obećava (1981), Čavka (1988), Uvod u drugi život (1992), Devojka s lampom (1992) i Ni na nebu, ni na zemlji (1994), ali i televizijsku seriju Žmurke (2019).

Ne smijemo zaboraviti ni uloge u filmovima Derviš i smrt (1974), Hitler iz našeg sokaka (1975), Četiri dana do smrti (1976), Vojnikova ljubav (1976) i Bravo maestro (1978) reditelja Rajka Grlića.

Treba svakako izdvojiti ulogu vozača autobusa Miška Krstića u filmu Ko to tamo peva (1980) reditelja Slobodana Šijana. Sam reditelj Šijan je jednom prilikom rekao da su samo dva glumca shvatila značaj ovog filma i da su odmah prihvatili da rade u istom, a to su Pavle Vuisić i Aleksandar Berček. Berček je za ovu ulogu dobio nagradu Zlatna arena na filmskom festivalu u Puli i nagradu Car Konstantin na filmskim susretima u Nišu.

"Tada nije bilo para iako svi hvale ta vremena. Živeo sam ko slepac. Kaže mi Šijan: 'Bilo bi dobro da se ošišaš'. Ja pitam jel tu šminkerka da me odmah ošiša, da se Šijan ne predomisli. A tih osamdesetih da si ti ošišan na kratko i ideš ulicom. Znalo se ko su bili ošišani. To je odmah legitimisanje", ispričao je Berček jednom prilikom.

Ne smijemo zaboraviti ni ulogu kneza Miloša Obrenovića u televizijskoj filmu Karađorđeva smrt (1984) reditelja Đorđa Kadijevića, u kojem je ulogu Đorđa Petrovića Karađorđa odigrao Marko Nikolić. Dvojica glumaca su shvatili značaj ovog filma i odlično odradili svoj dio posla. Zanimljivo je svakako dodati da dvojica glumaca dosta liče na ove bitne ličnosti iz naše istorije. Berček je ulogu kneza Obrenovića ponovio u televizijskoj seriji Vuk Karadžić (1987), koju je takođe režirao Kadijević. Bolji poznavaoci filma znaju da su ova dvojica umjetnika sarađivali i u filmovima Čovek koji je pojeo vuka (1981) i Sveto mesto (1990).

Berček je u osamdesetih godina započeo još nekoliko veoma bitnih saradnji i to sa rediteljima Zdravkom Šotrom, Draganom Kresojom, Miroslavom Lekićem i Darkom Bajićem. Sa Šotrom je prvi puta sarađivao u televizijskoj seriji Priče iz radionice (1982) gdje je odigrao epizodnu ulogu, da bi zatim nastavili saradnju u filmovima Igmanski marš (1983), Lajanje na zvezde (1998), Šešir profesora Koste Vujića (2012) i Santa Maria della Salute (2016), kao i u televizijskim serijama Šešir profesora Koste Vujića (2013) i Santa Maria della Salute (2017). Sa rediteljem Kresojom je snimio filmove Još ovaj put (1983) i Kraj rata (1984), sa Lekićem Dogodilo se na današnji dan (1987), Bolje od bekstva (1993) i Nož (1999), dok je sa Bajićem snimio filmove Zaboravljeni (1988), Balkanska pravila (1997) i Rat uživo (2000), kao i televizijsku seriju Zaboravljeni (1992).

Takođe je zaigrao u filmovima Kotorski mornari (1980), 13. Jul (1982), Južna staza (1982), Ada (1985), Kriminalci (1987), Balkan ekspres 2 (1989), Hamburg Altona (1989), Moj brat Aleksa (1991), Brod plovi za Šangaj (1991) i Bure baruta (1998) reditelja Gorana Paskaljevića, kao i u televizijskim serijama Balkan ekspres 2 (1989), Specijalna redakcija (1989-1990), Aleksa Šantic (1992), Goli život (1994), Kraj dinastije Obrenović (1995) i Gore-dole (1996-1997).

Uspješnu saradnju je imao i sa rediteljem Emirom Kusturicom, sa kojim je snimio filmove Život je čudo (2004) i Zavet (2007), kao i u televizijsku seriju Život je čudo (2006).

Nastavio je sa dobrim ulogama u filmovima Normalni ljudi (2001) i Krugovi (2013), kao i u televizijskim serijama Čizmaši (2015-2016) i Državni službenik (2019-2020).