Klaudija Kardinale

Italijanska glumica Klaudija Kardinale je nadaleko poznata po svojoj ljepoti i talentu, koji su joj omogućili saradnju sa nekim od najznačajnijih evropskih i američkih imena. Sarađivala je sa takvim rediteljskim veličinama kao što su Federiko Felini i Lukino Viskonti, ali je najviše pažnje skrenula ulogom u vestern filmu Bilo jednom na divljem zapadu (1968) reditelja Serđa Leonea. Glumica je u ovom filmu pokazala svoj neosporan glumački potencijal, ali i svoju ljepotu i seksipil. Uloga odvažne udovice, sa sumnjivom prošlošću, je ostavila publiku, naročito muški dio, otvorenih usta i u želji da opet vide ovu neodoljivu glumicu. Kardinale je bila u vezi sa italijanskim producentom Frankom Kristaldijem u periodu od 1966. do 1975. Kristaldi je producirao većinu njenih filmova dok su bili zajedno. Kardinale predstavlja zaista fatalnu kombinaciju seksipila i glumačkog talenta i glumice ovakvog kalibra mogu se nabrojati na prste jedne ruke.

“Lukino Viskonti je želio da budem tamnokosa, dok sam za Federika Felinija morala da budem plavuša, imala sam dugu kosu u to vreme i farbala sam je od jednog reditelja do drugog. Dva reditelja su bila potpuno različita, skoro da su se mrzeli, mislim”, rekla je Kardinale.

Klaudija Kardinale je imala samo sedamnaest godina kada je pobijedila na izboru za ljepoticu godine i na taj način napravila svoj prvi veći korak u svijet šoubiznisa. Prvu značajniju filmsku ulogu imala je u kriminalističkoj komediji Obično nepoznati lopovi (1958), reditelja Marija Moničelija, u kojoj glumi italijanski glumac Marčelo Mastojani. Atraktivna glumica je zatim skrenula pažnju čuvenog italijanskog reditelja Lukina Viskontija, sa kojim je snimila filmove Roko i njegova braća (1960), Gepard (1963) i Sandra (1965). Navedeni filmovi važe za neke od najboljih i najvažnijih italijanskih filmova šezdesetih godina prošloga vijeka.

“Nikada nisam smatrala da su skandal i priznanje neophodni da bih bila glumica. Nikada nisam otkrila sebe, pa čak ni svoje tijelo u filmovima. Misterija je veoma važna”, rekla je glumica.

Kardinale je takođe sarađivala sa još jednim velikanom italijanskog filma, Federikom Felinijem, sa kojim je snimila jedan od njegovih najboljih filmova Osam i po (1963), u kojem glume Marčelo Mastrojani i Anuk Eme. Glumicu smo takođe gledali u avanturističkom filmu Kartuš (1962), reditelja Filipa de Broke, u kojem glumi Žan-Pol Belmondo, ali i u filmovima Pink Panter (1963) reditelja Blejka Edvardsa, Zavezanih očiju (1966), Profesionalci (1966) i Crveni šator (1969).

„Da biste radili ovu vrstu posla, morate biti veoma jaki, inače gubite svoju ličnost, svoj identitet. Ne znate ko ste. Fantastično je jer sam živela hiljade života, a ne samo svoj život“, izjavila je Kardinale.

Nažalost, naredne decenije su bile daleko manje darežljive i ime ove glumice se počelo povezivati sa mediokritetskim filmskim ostvarenjima. Izuzetak je svakako epski avanturistički film Fickaraldo (1982), njemačkog reditelja Vernera Hercoga, u kojem glavnu ulogu igra glumac Klaus Kinski. Glumica je odlično odigrala vlasnicu jednog bordela i prijateljicu naslovnog junaka, koji je odlučan da napravi operu u samoj džungli. Glumica je podsjetila publiku na stare dane slave.