Zvonko Lepetić ( 1928 - 1991)

Jugoslovenski i hrvatski glumac Zvonimir Zvonko Lepetić (1928-1991) je ostao u lijepom sjećanju ljubitelja filma i to prije svega zahvaljujući ulozi Đure Čvorovića u filmu Balkanski špijun (1984) reditelja Božidara Bote Nikolića, za koji je scenario napisao Dušan Kovačević. Glumac je odlično odigrao stasitog čovjeka starog kova kojem se nikako ne treba zamijeriti. Lepetić i Danilo Bata Stojković su se pokazali kao idealna kombinacija. Pored toga, Lepetić nas je zaista dobro zastrašio ulogom sadističkog ustaše u filmu Okupacija u 26 slika (1978) reditelja Lordana Zafranovića. Zaigrao je i u jednom filmu strane produkcije i to Ognjeno more (1968). Rijetko kada je davao intervuje i nikako nije volio medijsku pažnjum. Treba dodati da je Zvonkov brat Jozo takođe uspješan glumac.

Zvonimir Lepetić je rođen u Beranima u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Njegov otac je Hrvat a majka Crnogorka. Sa trideset i šest godina zaigrao je u malo poznatom televizijskom filmu Smrt se odgađa do uveče (1964) reditelja Marija Fanelija. Sa istim rediteljem je ponovo sarađivao u filmu Put u raj (1970), kao i u televizijskoj seriji Punom parom (1978-1980).

Sarađivao je i sa drugim poznatim jugoslovenskim rediteljima kao što su Fadil Hadžić, Antun Vrdoljak, Vladimir Tadej, Dušan Vukotić, Nikola Babić, Rajko Grlić i Lordan Zafranović. Sa Hadžićem je snimio filmove Konjuh planinom (1966), Lov na jelene (1972) i Novinar (1979), sa Vrdoljakom filmove Ljubav i poneka psovka (1969), U gori raste zelen bor (1971), Deps (1974), Mećava (1977), Povratak (1979) i Od petka do petka (1985), kao i televizijsku seriju Prosjaci i sinovi (1972), sa Tadejem filmove Družina Pere Kvržice (1970) i Hitler iz našeg sokaka (1975), kao i seriju Neuništivi (1991), sa Vukotićem Akcija Stadion (1977) i Gosti iz galaksije (1981), sa Babićem Ludi dani (1977) i Medeni mjesec (1983), dok je sa Grlićem snimio filmove Bravo maestro (1978) i Samo jednom se ljubi (1981). Sa rediteljem Zafranovićem je pored pomenutog filma Okupacija u 26 slika (1978), snimio i film Večernja zvona (1986), od kojeg je nastala istoimena televizijska serija Večernja zvona (1988).

Pored toga, zaigrao je u filmovima Palma među palmama (1967), Živjeti od ljubavi (1973), Predstava 'Hamleta' u Mrđuši Donjoj (1973), Letači velikog neba (1977), Hajka (1977) reditelja Živojina Žike Pavlovića, Usporeno kretanje (1979) i Daj što daš (1979), kao i u televizijskim serijama Kuda idu divlje svinje (1971), Čovik i po (1974), Kapelski kresovi (1975-1976) i Svjetionik (1979).

Nastavio je da sarađuje i sa drugim istaknutim rediteljima kao što su Veljko Bulajić, Mirza Idrizović i Bahrudin Bato Čengić. Sa Bulajićem je snimio filmove Visoki napon (1981), Veliki transport (1983) i Donator (1988), kao i televizijsku seriju Veliki transport (1986), sa Idrizovićem filmove Miris dunja (1982) i Azra (1988), dok je sa Batom Čengićem snimio filmove Pismo - Glava (1983) i Gluvi barut (1990).

Do kraja karijere je zaigrao u filmovima Vreme, vodi (1980), Kraljevski voz (1981), Servantes iz Malog Mista (1982), Lažeš, Melita (1983), O pokojniku sve najlepše (1984), Horvatov izbor (1985), Crveni i crni (1985), Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), Na istarski način (1985), Strategija svrake (1987), Život radnika (1987), Marjuča ili smrt (1987), Tajna manastirske rakije (1988) reditelja Slobodana Šijana, Braća po materi (1988), Seobe II (1989) reditelja Aleksandra Petrovića i Poslednji valcer u Sarajevu (1990).

Tome treba dodati i televizijske serije Jelenko (1981), Nepokoreni grad (1982), Zločin u školi (1982), Zamke (1983), Inspektor Vinko (1984), Kako se kalio narod Gornjeg Jaukovca (1985), Hajdučki gaj (1986), Sivi dom (1986), Misija majora Atertona (1986) i Putovanje u Vučjak (1986-1987).

Od publike se oprostio ulogom austrougarskog zapovjednika u televizijskoj seriji Aleksa Šantić (1992).