Maks fon Sidou ( 1929 - 2020)

Švedsko - francuski glumac Maks fon Sidou (1929-2020) je najpoznatiji po saradnji sa čuvenim švedskim rediteljem Ingmarom Bergmanom. Dvojac je snimio ukupno jedanaest filmova, a najpoznatija ostvarenja su snimili tokom pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka. Ukoliko bismo morali da izdvojimo samo jedan naslov to bi vjerovatno bila istorijska fantazija Sedmi pečat (1957), u kojoj glumac igra srednjovjekovnog viteza Antonijusa Bloka, koji se u jednoj trenutku nadmudruje sa Smrću (Bengt Ekerot) kroz igru šaha. Riječ o jednoj od najpoznatijih filmskih scena u sedmoj umjetnosti. Fon Sidou je svakako bio izuzetno talentovan i razolik glumac, kojem su najviše odgovorale uloge namučenih i rastrojenih ljudi. Glumac je 2002. godine dobio francusko državljanstvo i tamo je proveo ostatak života i 2012. godine je dobio Orden viteza Legije časti.

"Kod kuće (u Švedskoj), glumačka profesija se nije smatrala naročito uglednom, dok je biti glumac ili zvijezda u holivudskom filmu bilo nešto veoma važno u američkim očima. Tada sam polako shvatio da ti je kao glumcu u Švedskoj dozvoljeno da budeš uključen u neku vrstu umjetničkog projekta koji bi mogao biti promašaj, a ipak biti opravdan ako ima umjetničku težinu i ambicije. U Holivudu, s druge strane, ako ne uspiješ, ti si niko. Postaješ samo komad papira sa malom statuom na njemu. Finansijski ste uspješni onoliko koliko je uspješan i vaš posljednji film. I dok je Švedska i dalje dovoljno mala da radite u, recimo, Malmeu i još uvijek snimate filmove u Štokholmu, u Sjedinjenim Američkim Državama ili radite u Holivudu ili živite negdje drugdje i radite u pozorištu", izjavio je Fon Sidou.

Maks fon Sidou je nakon pomenutog filma Sedmi pečat, nastavio saradnju sa Bergmanom i zajedno su snimili filmove Divlje jagode (1957), Djevičanski izvor (1960), Kroz staklo, tamnije (1961), Pričesnici (1963), Vrijeme vuka (1968), Sramota (1968) i Strast (1969). Svi bolji poznavaoci filma svakako znaju uticaj i značaj ovih epohalnih ostvarenja.

Nije trebalo dugo da se za ovog talentovanog švedskog glumca pročuje i u Holivudu. Prelazak je uslijedio krajem šezdesetih godina prošloga vijeka i bio je veoma uspješan za glumca. Pažnju Holivuda je svakako dobio ulogom sveštenika i paleontologa Lankestera Merina u natprirodnom hororu Istjerivač đavola (1973) reditelja Vilijama Fridkina. Film je bio veliki bioskopski hit ali je uslijedio razočaravajući nastavak Istjerivač đavola 2: Jeretik (1977) reditelja Džona Burmana. Krajem osamdesetih godina glumac se privremeno vratio u rodnu Skandinaviju i briljirao u emigracionoj drami Pele osvajač (1987), za koju je dobio nominaciju za nagradu Oskar.

Zaigrao je i u filmovima Pismo Kremlja (1970) reditelja Džona Hjustona, Noćni posjetilac (1971), Stepski vuk (1974), Tri kondorova dana (1975), The Ultimate Warrior (1975), Izuzetni leševi (1976), Tatarska pustinja (1976), Putovanje prokletih (1976), Smrt uživo (1980), Flaš Gordon (1980), Bijeg u pobjedu (1981) reditelja Džona Hjustona, Konan varvarin (1982) reditelja Džona Milijusa, Čudno pivo (1983), Nikad ne reci nikad (1983), Predjeli sna (1984), Dina (1984) reditelja Dejvida Linča, Šifra: Smaragd (1985), Hana i njene sestre (1986) reditelja Vudija Alena i Duet for One (1986).

Naredne decenije često je glumio u televizijskim projektima, dok su mu uloge u dugometražnim filmovima često svedene na stereotipske likove koje smo veoma brzo zaboravljali. Treba ipak pomenuti naslove Otac (1990), Buđenja (1990), Poljubac pred smrt (1991), Evropa (1991) reditelja Larsa fon Trira, Do kraja svijeta (1991) reditelja Vima Vendersa, Korisne stvari (1993), Sudija Dred (1995), Jerusalem (1996), Šta sve snovi mogu postati (1998) i Snow Falling on Cedars (1999).

U novom vijeku je ponovo podsjetio publiku na svoj raskošni talenat i to kroz saradnju sa mnogim eminentnim rediteljima i na taj način povrati svoju poljuljanu reputaciju. Tu prije svega mislimo na filmove Specijalni izvještaj (2002) reditelja Stivena Spilberga, Zatvoreno ostrvo (2010) reditelja Martina Skorsezea i Robin Hud (2010) reditelja Ridlija Skota. Za ulogu u drami Jako glasno i nevjerovatno blizu (2011) dobio je drugu po redu i posljednju nominaciju za nagradu Oskar. Zaigrao je i u naučnofantastičnom nastavku Zvjezdani ratovi: Epizoda VII - Buđenje sile (2015), kao i u tri epizode popularne televizijske serije Igra prestola (2016).

Pored toga, zaigrao je u filmovima Spirala straha (2001) reditelja Darija Arđenta, Ronilačko zvono i leptir (2007), Gas do daske 3 (2007), Solomon Kejn (2009), Branded (2012), Pisma (2014), Prvi, posljednji (2016) i Kursk (2018) reditelja Tomasa Vinterberga.