Velika pljačka voza

25.07.2008 08:47

Film Velika pljačka voza (1978) reditelja Majkla Krajtona je zapravo baziran na istoimenoj Krajtonovoj knjizi Velika pljačka voza (1975). Film inače dijeli naziv sa jednim od prvih vestern filmova ikada snimljeim, nijemim kratkim filmom Velika pljačka voza (1903) reditelja Edvina S. Potera, ali ova dva filma nemaju previše zajedničkih tačaka.

Tokom 1855. godine bogati Edvard Pirs (Šon Koneri) planira da opljačka voz koji prevozi zlato namjenjeno za vojnike u Krimskom ratu. Zlato se čuva u kupeu i to u dva dobro zaštićena sefa, te su potrebna ukupno četiri ključa da se otključaju. Pirs angažuje svoju ljubavnicu Mirjam (Lesi-En Daun), vozača Barloua (Džirdž Dauning) i džeparoša Agara (Donald Saterlend) za ovaj posao. Jedan ključ je kod menadžera banke Henrija Faulera (Malkolm Teris), drugi kod predsjednika banke Edgara Trenta (Alan Veb), dok su preostala dva ključa u ormariću na željezničkoj stanici u Londonu. Pirs saznaje da je Fauler slab na žene, dok Trent ima neobičan hobi i u skladu s tim smišlja plan kako da im se približi i da ih prevari.

Reditelj Majkl Krajton započinje ovaj film kratkom ali veoma zanimljivom naracijom jednog od glavnih glumaca, Šona Konerija, koji nam objašnjava odvažnost ili vjerovatno možemo reći ludost poduhvata koji će preduzeti zajedno sa nekoliko pomoćnika. Krajton je inspiraciju za svoju knjigu zapravo pronašao u istinitom događaju koji se desio sredinom devedesetog vijeka, kada je grupa kriminalaca opljačkala voz koji prevozi zlato za vojnike. Autor se naravno tokom pisanja knjige dobro upoznao sa Engleskim društvom iz Viktorijanskog vremena i metodično se držao istorijskih činjenica, dok je samom filmu pristupio daleko ležernije i izbacio dosta kontraverznih detalja. Primarni cilj mu je očigledno bio dobra zabava publie. Zanimljivo je svakako čuti veoma sugestivni flert Evarda Pirsa (Koneri) sa mladom i direktnom suprugom predsjednika banke Emili Trent (Pamela Salem), koja prosto žudi za fizičkim kontaktom. Pored toga, Krajton prikazuje nekoliko uzbudljivih pljački ali i nekoliko neuspješnih pokušaja da se ne opustimo previše i da ne zaboravimo ozbiljnost same situacije.

Krajton pokazuje dobar smisao za ritam i ne dozvoljava nam da osjetimo veliki zamor dok nas polako gura ka ivici našeg sjedišta. Grupa bandita mora pribaviti više ključeva kako bi postigla željeni cilj, a svaki od tih ključeva nudi poseban izazov. Krajton u ovim situacijama ima veliku pomoć svojih neustrašivih glumaca. Scene bijega iz zatvora su snimljene zahvaljujući velikoj vještini britanskog baletana Vejna Slipa, koji se vješto poput mačke penje na visoki zid zatvora i zatim hvata za oštrice koje se nalaze na rubu samog zida, kako bi konačno uspio pobjeći. Koneri je vjerovarno otišao čak i korak dalje kada je odbio pomoć kaskadera i odlučio da sam snimi scene na krovu voza, koji pri velikoj brzini prolazi kroz veliki broj uskih tunela. Sve ove scene djeluju još uzbudljivije kada saznamo da su u snimljene bez opsežne pripreme i zaštite. U svakom slučaju oduzimaju dah i izazivaju neizmjerno divljenje prema njihovim akterima. Pohvale za ove scene svakako idu i direktoru fotografije Džefriju Ansvortu, koji je nažalost preminuo ubrzi nakon snimanja filma i to dok je radio na sljedećem naslovu, Tes (1979) reditelja Romana Polanskog. Filmovi Velika pljačka voza i Supermen (1978) reditelja Ričarda Donera su posvećeni ovom velikom direktoru fotografije. Pored toga, Krajton nas takođe podsjeća na krvavi i sada ilegalni sport mamljenja pacova koji je bio jako popularan u Viktorijanskoj Engleskoj i koji je pružao priliku publici za klađenje koliko je zapravo vremena potrebno jednom psu da ubije određen broj pacova u zatvorenom prostoru. Slične scene je mnogo godina kasnije prikazao reditelj Martin Skorseze u filmu Bande Njujorka (2002).

Krajton zaslužuje dodatne pohvale jer ponekad koristi daleko suptilnije metode kako bi dobio reakciju publike. U određenim trenucima čujemo Edvarda Pirsa koji odbrojava sekunde koje su preostale njegovom partneru u zločinu Robertu Agaru da pronađe i kopira ključeve, prije nego što se pojavi policajac i cijeli njihov plan padne u vodu. Takođe vidimo svaki od ključeva koje uspiju da kopiraju kako se pažljivo smješta u jednu elegantnu kutiju. Jedan od najvećih aduta ovog filma je svakako izvrsna dinamika između glavnih glumaca, Šona Konerije i Donalda Saterlenda, koje je zaista veliki užitak gledati dok dijele ekran. Dvojica glumačkih velikana svakako donose dosta uzbuđenja i zaista je šteta što ih nismo ponovo gledali u zajedničkom društvu. Koneri još jednom pokazuje svoj veliki šarm i svoju nošalantnost dok pokušava da odradi svoj najveći posao, dok Saterlend donosi dosta humora kao njegov daleko nervozni partner u zločinu. Saterlend se već naredne godine ponovo našao u Viktorijanskoj Engleskoj u filmu Ubistvo po naređenju (1979) reditelja Boba Klarka. Treba svakako pohvaliti i neodoljivu britansku glumicu Lesi-En Daun. Svoje posljednje uloge su odigrali glumci Andre Morel i Piter Batervort, koji su preminuli ubrzo nakon premijere filma.

Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=7564678