Invazija trećih bića

09.08.2007 14:11

Knjiga Otimači tijela (1954) autora Džeka Finija je doživjela veći broj ekranizacija, počevši od prve verzije Invazija trećih bića (1956) reditelja Dona Sigela, koja po mnogima važi za najbolju verziju do danas. Međutim ne smijemo nikako zaboraviti ni istoimenu verziju koja je uslijedila mnogo godina kasnije Invazija trećih bića (1978) i koju potpisuje američki reditelj Filip Kaufman.

Laboratorijski naučnik Elizabet Driskol (Bruk Adams) se žali svom kolegi Metjuu Benelu (Donald Saterlend) da je njen momak Džefri Hauel (Art Hindl), sa kojim živi, odjednom postao izuzetno hladan prema njoj i da ga prosto više ne prepoznaje. Tvrdi da je riječ o potpuno drugom čovjeku koji je postao potpuno nesposoban za osjećaje, iako se vizuelno nije promijenio. Metju joj predlaže da porazgovara sa njegovim prijateljom, psihijatrom Dejvidom Kibnerom (Lenard Nimoj), koji u tim trenucima promoviše svoju novu knjigu. Elizabet se malo smiri nakon razgovora sa doktorom, ali ubrzo počinje da primjećuje mnoge druge neobične događaje. U međuvremenu, Metjuov prijatelj Džek Beliček (Džef Goldblum) pronalazi nepotpuno razvijeno ljudsko tijelo u banji koju vodi sa svojom suprugom Nensi (Veronika Kartrajt).

Reditelj Filip Kaufman koristi već uvodne scene ovog filma i budi u nama zaista veliko interesovanje. U kratkoj sekvenci vidimo parazitsku vanzemaljsku rasu koja naseljava planetu Zemlju i poprima oblik čahure sa žarkim ružičastim cvjetovima. Kaufmanu ne treba mnogo vremena da pokaže velike i nagle promjene u odnosu između doktorice Elizabet Driskol i njenog momka Džefrija Hauela. Za to je zapravo bila dovoljna samo jedna scena u kojoj vidimo Džefrija koji navija za svoj omiljeni košarkaški klub, da bi zatim strastveno poljubio svoju dragu, koja se vraća kući sa posla. Zbog toga počinjemo da se pitamo zašto jedan takav emotivac i sportski entuzijasta poput Džefrija odjednom postaje hladan prema svojoj djevojci i ne pokazuje nimalo emocija. Kaufman se takođe odlično snalazi i u naizgled običnim scenama svakodnevnice u kojima naučnik Metju Benel vrši inspekciju u jednom otmenom restoranu i tom prilikom se posvađa sa vlasnikom restorana oko nepoznatog sadržaja koje pronalazi u jelu. Ove scene svakako nisu u prvom planu ovog filma ali opet uspijevaju da ostanu u iznenađujuće dugom sjećanju. Pored svega toga, treba izdvojiti kratku ali opet intrigantnu ulogu čuvenog američkog glumca Roberta Duvala, koji igra sveštenika i kojeg vidimo na jednoj ljuljašci, dubokog i prodornog pogleda kako nijemo posmatra djecu koja mirišu cvijeće sa žarkim ružičastim cvjetovima.

Reditelj Kaufman je vjerovatno vrhunac svog filmskog stvaralaštva doživio upravo krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga vijeka i Invazija trećih lica je svakako velika potvrda za to. Dok je reditelj Don Sigel svoju verziju iskoristio da kroz alegoriju Hladnog rata dodatno iskritikuje Mekartizam, odnosno političku represiju pojedinaca za koje se sumnjalo da su sovjetski špijuni, Kaufman je izabrao drugačiji pristup i veliki naglasak stavio na vizuelni i zvučni identitet filma. Sličnosti su svakako neizbježne ali možemo slobodno reći da oba naslova imaju svoje istaknuto mjesto na holivudskim naučnofantastičnim policama. Kaufmanova verzija odiše jedinstvenom atmosferom i konstantno tjera publiku da tumači različite događaje koje posmatra. Jedno od glavnih pitanja je svakako koji su protagonisti ljudskog a koji vanzemaljskog porijekla, ali i kada su tačno određeni protagonisti zamjenjeni svojim identičnim kopijama. Zbog svega toga publika zuri u ovaj film baš kao što mnogi prolaznici koje tamo vidimo zure u glavne protagoniste.

Kaufman je imao veliku pomoć u direktoru fotografije Majklu Čepmenu koji je napravio izvrstan posao. Kamera često posmatra protagoniste sa udaljenih i skrivenih mjesta i često imamo osjećaj da ih neko uhodi. Određene likove vidimo više puta i brzo shvatamo da nijedno od tih pojavljivanja nije slučajno. Čepmen svakako traži veliku pozornost od svoje publike ali je isto tako nagrađuju nizom zaista nezaboravnih scena. Dobro koristi lokacije San Franciska i ponekad namjerno postavlja kameru pod neobičnim uglovima tako da strme ulice ovog brdovitog grada odaju utisak jedne ravnice, što u nama budi zaista neobičan osjećaj. Neke od ozloglašenih scena smještenih u završnici filma će biti daleko jasnije ukoliko smo pomno pratili scene koje prethode. Zbog svega toga, Invazija trećih lica će vjerovatno profitirati od više gledanja jer će svako naredno gledanje pružiti priliku da se bolje sagledaju određene scene.

Kaufman je pokazao takođe odličan rad sa glumcima. Donald Saterlend i Bruk Adams se odlično snalaze u glavnim ulogama i pružaju portret zbunjenih ali odlučnih ljudi koji pokušavaju da sačuvaju zdrav razum u ovoj nesvakidašnjoj situaciji. Veoma dobra hemija između dvoje glumaca ponekad gura ovaj film u žanr romanse, ali nikada ne šteti kvalitetu filma. Odličan je takođe i čuveni glumac Lenard Nimoj koji igra emotivno distantnog psihijatra koji služi kao glas razuma u određenim situacijama. Glumac je svima dobro poznat po ulozi Spoka u televizijskoj seriji Zvjezdane staze (1966-1969) i upravo zbog toga nije imao mnogo prilika poput ove i da igra raznovrsne likove. Možemo slobodno reći da je uloga doktora Dejvida Kibnera jedan veliki plus u njegovoj karijeri. Ne smijemo zaboraviti ni arogantnog Džefa Goldbluma, ali ni izuzetno proninicljivu Veroniku Kartrajt, koja će naredne godine zaigrati u još jednom poznatom naučnofantastičnom filmu Tuđin (1979) reditelja Ridlija Skota. Pored toga, veoma zanimljiva pojavljivanja imaju akteri prethodog filma Invazija trećih bića (1956), reditelj Don Sigel i glavni glumac Kevin Mekarti.

Invazija trećih bića je zaista intrigantan naučnofantastični horor koji se ističe od sličnih filmova snimljenih u ovom periodu.

Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=5864060