Lukino Viskonti ( 1906 - 1976)

Legendarni italijanski reditelj i scenarista Lukino Viskonti (1906-1976) je jedan od najvažnijih predstavnika italijanskog neorealizma, filmskog pokreta koji je namučenoj publici poslije Drugog svjetskog rata ponudio iskru nade i često predstavljao obične i grešne ljude kao glavne protagoniste. Reditelj se kasnije okrenuo epskim filmovima, ali i ekranizacijama izuzetno kompleksnih literarnih djela. Nije snimio veliki broj filmova tokom svoje duge karijere, ali svaki od ovih naslova budi veliku pažnju istinskih ljubitelja filma. Sarađivao je sa nekim od najvećih evropskih i svjetskih glumačkih imena kao što su Alen Delon, Klaudija Kardinale, Dirk Bogard i Bert Lankaster. Viskonti je svakako jedan od najznačajnijih italijanskih reditelja prošloga vijeka, koji će vječno služiti kao inspiracija svim budućim generacijama, koje odluče da svoj život posvete pokretnim slikama.

“Melodrama ima lošu reputaciju jer je prepuštena šematskom i konvencionalnom tumačenju”, rekao je Viskonti, a zatim dodao: “Volim melodramu jer se nalazi na mjestu susreta između života i pozorišta. Želio sam da melodrama na sceni odražava melodramu u filmu”.

Lukino Viskonti je karijeru započeo dramom Opsesija (1943), nastaloj po knjizi Poštar uvijek zvoni dvaput (1934) američkog autora Džejmsa M. Kaina. Film se smatra jednim od začetnika italijanskog neorealizma i odmah je pokazao Viskontijev izuzetan talenat.

Viskonti je zaista vješto koristio epski filmski format da metodično ispita krhkost ljudskih odnosa, kao i pitanja časti i ponosa, kako aristokratije tako i radničke klase. Svaki od njegovih pojedinačnih kadrova plijeni velikim bogatstvom detalja. Dovoljno je pogledati filmove Zemlja drhti (1948), Ljepotica (1951), Mi žene (1953), Senso (1954), Bijele noći (1957), Roko i njegova braća (1960), Bokačo ‘70 (1962), Gepard (1963), Sandra (1965), Vještice (1967) i Stranac (1967). Neki od ovih naslova se ubrajaju u najznačajnija djela italijanske kinematografije.

Upitan za glumca Berta Lankastera u filmu Gepard, Viskonti je odgovorio: "Princ u Gepardu je veoma kompleksan lik. Ponekad autokratski, grub, jak, ponekad romantičan, dobar, pun razumijevanja a ponekad čak i glup, a iznad svega, misteriozan. Bert je također sve ove stvari. Ponekad pomislim da je Bert najsavršeniji čovjek kojeg sam upoznala u životu".

Izazvao je zatim velike kontraverze među poštovaocima filma, kada se dotakao tema dekadencije i smrti, koje su svakako dominirale filmovima Sumrak bogova (1969), Smrt u Veneciji (1971), Ludvig (1973) i Zatvoreni porodični krug (1974). Za pomenuti film Sumrak bogova nominovan je za nagradu Oskar u kategoriji najbolji scenario.

Od publike se oprostio filmom Nevinost (1976).