Piter Vir

Penzionisani australijski reditelj i scenarista Piter Vir je svakako jedan je od najvažnijih predstavnika Australijskog novog talasa, filmskog pokreta koji je počeo sedamdesetih godina prošloga vijeka i koji je dosta doprinijeo popularizaciji australijskih filmova u Sjedinjenim Američkim Državama. Snimio je nekoliko zaista kvalitetnih filmova i uspio je da tokom veoma duge karijere zadrži visok kvalitet svojih naslova. Čak šest puta je nominovan za prestižnu nagradu Oskar, da bi na kraju dobio počasnog Oskara (2023). Nakon filma o preživljavanju Bijeg iz gulaga (2010) odlučio je da se penzioniše.

Na pitanje odakle crpi inspiraciju za svoje filmove, Vir je odgovorio: "Muzika je izvorište, sve dolazi iz toga. Trenutno se opijam Betovenom i koristim Pink Flojd za inspiraciju dok snimam film. Njihova muzika sadrži zvuk za skoro sve što radim".

Piter Vir je karijeru počeo krajem šezdesetih godina prošloga vijeka, kada je snimio nekoliko kratkih i televizijskih filmova, kao i dugometražne filmove Three to Go (1971), Homesdale (1971) i Automobili koji su pojeli Pariz (1974).

Veliku pažnju ljubitelja filma je stekao u drugoj polovini decenije, kada je snimio intrigantne drame Piknik kod Henging Roka (1975) i Posljednji talas (1977). Pokazao je veliku vještinu prilikom dodavanja različitih natprirodnih elemenata u svoja dramska ostvarenja i tom prilikom izazivao velike emocije publike.

Imao je veoma uspješnu saradnju sa zemljakom u usponu Melom Gibsonom, sa kojim je snimio filmove Galipolje (1981) i Godina opasnog življenja (1982), kao i sa glumcem Harisonom Fordom, sa kojim je snimio Svjedok (1985) i Obala komaraca (1986). Tom prilikom je pokazao veliku originalnost i zaista dobar rad sa glumcima.

Nastavio je snimati kvalitetne filmove i to redom Društvo mrtvih pjesnika (1989), Zelena karta (1990), Neustrašivi (1993), Trumanov šou (1998) i Gospodar i vojskovođa (2003).