Džon Hjuston ( 1906 - 1987)

Legendarni američki reditelj, glumac i scenarista Džon Hjuston (1906-1987) je tokom svoje izuzetno duge karijere samostalno snimio veliki broj dugometražnih filmova, od kojih se mnogi smatraju za neke od najboljih filmova u prošlom vijeku. Svakim narednim filmom davao je novi izazov svojim kolegama, da probaju da ga nadmaše. Često je ekranizovao literarna remek-djela, ali sa velikim respektom prema izvornom materijalu i velikim senzibilitetetom i trudom da im pruži dostojnu ili bar vijernu ekranizaciju. Volio je da snima na lokaciji i često je snimao u Meksiku, kojeg je smatrao za najdražu zemlju na svijetu. Bio je izrazito buntovan i nije ga držalo samo jedno mjesto. Mnoge svoje filmove nije završio zbog miješanja spoljnih faktora, ali i zbog gubitka ličnog interesovanja. Hjuston je zapravo najstarija osoba koja je nominovana za nagradu Oskar u kategoriji najbolji reditelj i to za film Čast Pricijevih (1985), u kojem igra njegova ćerka Anđelika Hjuston. Od glumačkih dostignuća svakako treba izdvojiti njegovu ulogu u filmu Kineska četvrt (1974), reditelja Romana Polanskog. Američka pošta mu je odala priznanje markicom sa motivom iz njegovog filma Malteški soko (1941).

 

"Moj život je komponovan od različitih, nasumičnih i dirljivih epizoda. Pet žena, mnogo veza od kojih su neke bile mnogo upečatljivije od brakova. Lov. Klađenje. Slikanje, kolekcionarstvo, boks. Pisanje, režija i gluma u više od šezdeset filmova. Nisam uspio da ostvarim nikakav kontinuitet od filma do filma, gotovo je nevjerovatno koliko se međusobno razlikuju", izjavio je Hjuston.

 

Džon Hjuston je na svjetla pozornice stao sa samo tri godine, dok je već sa petnaest godina napustio školu, da bi zatim postao amaterski bokserski prvak Kalifornije u lakoj kategoriji. Radio je kao umjetnik u Parizu, da bi zatim preselio u Meksiko, gdje je počeo da piše kratke priče. Njegov talenat za pisanje je postao očigledan i ubrzo se preselio u Los Anđeles, gdje je režirao svoje prve filmove. Njegov prvi film Malteški soko (1941) se smatra začetnikom noar žanra i jednim od njegovih najznačajnijih predstavnika. Ovaj film je značajan i zato što što je Hjustonu omogućio da započne saradnju sa američkim glumcem Hemfrijem Bogartom. Mnogi filmski istoričari navode ovu saradnju za jednu od najuspješnijih u istoriji filma. Dvojac je snimio moga nezaboravna filmska ostvarenja kao što su Preko Pacifika (1942), Blago Sijera Madre (1948), Ostrvo Largo (1948), Afrička kraljica (1951) i Udri đavola (1953).

 

Upitan za glumca Hemfrija Bogarta, Hjuston je odgovorio: "Bio je obdaren najvećim darom koji čovjek može imati, talentom. Cijeli svijet je to prepoznao. S godinama je postajao sve svjesniji dostojanstva svoje profesije, glumac, a ne zvijezda. Sebe nikada nije shvatao ozbiljno, ali svoj posao jeste, najozbiljnije. Posmatrao je pomalo blistavu figuru Bogarta zvijezde, sa šaljivim cinizmom, dok je Bogarta glumca izrazito poštovao. On je prilično nezamjenjiv".

 

Kada je Holivud početkom pedetih godina započeo zloglasni lov na komuniste u svojim redovima, zgroženi Hjuston se preselio u Irsku, a zatim u Meksiko, gdje je nastavio da snima filmove. Nije svaki njegov naslov bio uspješan ali je većina njih svakako vrijedna pažnje. Snimio je redom Bili smo stranci (1949), Džungla na asfaltu (1950), Crvena značka za hrabrost (1951), Mulen ruž (1952), Mobi Dik (1956), Nebo zna, gospodine Alison (1957), Varvarin i gejša (1958), Korijeni neba (1958), Neoprostivo (1960), Neprilagođeni (1961), Frojd (1962), Lista Adrijana Mesendžera (1963), Noć iguane (1964), Biblija (1966), Odsjaji u zlatnom oku (1967), Grešni Dejvi (1969) i Šetnja sa ljubavlju i smrću (1969).

 

"Postoji neumorna upornost kao kod leminga u prepravljanju prošlih uspjeha s vremena na vrijeme. Ne mogu da ih učine tako dobrima kao što su u našim sjećanjima, ali ipak to čine i i svaki put je katastrofa. Zašto ne prepravimo neke od naših loših filmova. Lično bih volio da imam još jedan pokušaj sa filmom Korijeni neba. Da ih, na kraju, učinimo dobrim", izjavio je reditelj, koji je još davno prepoznao trend ponovnog snimanja istih filmova.

 

Zanimljivu saradnju je ostvario sa glumcem Polom Njumenom, sa kojim je snimio filmove Život i vrijeme sudije Roja Bina (1972) i Čovjek iz Australije (1973), ali i sa engleskim glumcem Albertom Finijem, koji je bio zaista odličan u filmovima Eni (1982) i Pod vulkanom (1984). Ne smijem zaboraviti ni filmove Pismo iz Kremlja (1970), Grad izobilja (1972), Čovjek koji je htio da bude kralj (1975), Uspjeh po svaku cijenu (1979), Fobija (1980) i Bijeg u pobjedu (1981).

 

"Ne postoji ništa fascinantnije i zabavnije od snimanja filmova. Osim toga, mislim da konačno znam šta radim", našalio se Hjuston tokom 1984. godine.

 

Hjuston je do kraja svog života snimao filmove, sve do drame Mrtvi (1987), nastale po knjizi autora Džejmsa Džojsa. Kritika je dobro prihvatila ovaj naslov i možemo slobodno reći da je Hjuston započeo i završio karijeru na jednom zaista visokom nivou.