Sidni Lumet ( 1924 - 2011)

Američki reditelj Sidni Lumet (1924-2011) je svakako jedan od najznačajnijih filmskih autora prošloga vijeka, koji je ostavio iza sebe nekoliko izuzetno kvalitetnih i značajnih naslova. Međutim, tokom svoje duge karijere, od gotovo osam decenija, potpisao je i veći broj loših naslova, što je donekle naškodilo njegovoj reputaciji. Uvijek je težio dramskim ostvarenjima i zagovarao surovi naturalizam tokom samog kazivanja, a prosto se gnušao od bila kakvog vida uljepšavanja u filmu. Lumet nije vrstan zabavljač poput Stivena Spilberga, nije ni perfekcionista poput Stenlija Kjubrika, niti snima kriminalističke filmove na kul način poput Martina Skorsezea i Kventina Tarantina, ali je pronašao svoje mjesto u filmskom panteonu. Odličnu saradnju je imao sa mnogim poznatim glumcima, kao što su Henri Fonda, Šon Koneri, Džejms Mejson, Al Paćino i Timoti Haton. Čak pet puta je nominovan za nagradu Oskar, da bi se na kraju morao zadovoljiti počasnim Oskarom (2004).

"Sve što želim je da se poboljšam u svom radu i kvantitet mi može pomoći da riješim svoje probleme. Oduševljen sam idejom da nisam siguran ni koliko sam filmova snimio. Ako nemam scenario koji obožavam, radim onaj koji mi se sviđa. Ako nemam neki koji mi se sviđa, uzimam onaj koji ima glumca koji mi se sviđa ili koji predstavlja neki tehnički izazov", izjavio je Lumet.

Sidni Lumet je zanat ispekao na televiziji još sredinom prošloga vijeka, kada je snimio niz televizijski filmova i serija. Na dugometražne filmove je prešao briljantnom sudskom dramom 12 gnjevnih ljudi (1957), u kojoj jednu od glavnih uloga igra Henri Fonda. Lumet se odlično snašao u klaustofobičnom prostoru sudinice, gdje porotnici donose svoju odluku nakon suđenja i ovaj naslov se smatra za jedan od najboljih sudskih drama prošloga vijeka. Lumet je napravio filmski debi kakav je samo mogao poželiti i dobio svoju prvu nominaciju za nagradu Oskar. Takođe je pokazao svojim kolegama da je prelazak sa televizije na dugometražni film itekako moguć. Lumet je nastavio saradnju sa Fondom i zajedno su snimili Stage Struck  (1958) i Kritična tačka (1964).

"Ne mislim da umjetnost išta zapravo mijenja. Radim to zbog ljubavi i to je divan način da provedete život", izjavio je reditelj.

Lumet je ostao upamćen po odličnom radu sa glumcima, koji su upravo u njegovim filmovima pružali svoje najbolje uloge. Šezdesetih je započeo saradnju sa Šonom Konerijem, sa kojim je snimio filmove Brdo (1965), Andersonove trake (1971), Prekršaj (1973), Ubistvo u Orijent ekspresu (1974) i Porodični posao (1989), ali i sa Džejmsom Mejsonom, sa kojim je snimio Smrtonosna afera (1966) i Dječija igra (1972). Narednih decenija je imao veoma uspješnu saradnju sa glumcem Alom Paćinom u filmovima Serpiko (1973) i Pasje popodne (1975), ali i sa Timotijem Hatonom, sa kojim je snimio Danijel (1983) i Pitanja i odgovori (1990).

Snimio je i filmove Odbjegla vrsta (1960), Pogled sa mosta (1962), Dugo putovanje u noć (1962), Grupa (1966), Bye Bye Braverman (1968), Galeb (1968), Sastanak (1969), Posljednja od mobilskih senzacija (1970), Voleći Moli (1974), TV mreža (1976), Ekvus (1977), Čarobnjak (1978), Princ grada (1981), Smrtonosna zamka (1982), Presuda (1982), Razgovori sa Garbo (1984), Moć (1986), Jutro poslije (1986), Život u bjekstvu (1988), Stranac među nama (1992), Nesumnjivo kriv (1993), Noć pada na Menhetn (1996), Intenzivna njega (1997), Glorija (1999) i Proglasite me krivim (2006).

Od publike se oprostio hvaljenim kriminalističkim trilerom Dok đavo ne sazna da si mrtav (2007).