Itan Houk

Američki glumac, scenarista, reditelj, pisac i muzičar Itan Hok je svakako jedna svestrana i izuzetno talentovana ličnost. Dokazao se u različitim filmskim žanrovima i gotovo svaki put naišao na pohvale kritike i publike. Najvažniju saradnju je ostvario sa američkim rediteljima Ričardom Linklejterom, Endruom Nikolom i Antoanom Fukuuom. Režirao je dva igrana filma i jedan dokumentarni film, kao i tri pozorišne predstave. Takođe je napisao romane Najtoplija zemlja (1996), Eš Vensdej (2002), New York's Unique and Unexpected Places (2009), Pravila za viteza (2015), Indeh: A Story of the Apache Wars (2016) i A Bright Ray of Darkness (2021). Tokom svoje dosadašnje karijere nominovan je četiri puta za nagradu Oskar, dva puta za Zlatni globus a jedanput za nagradu Toni. Bio je u braku sa američkom glumicom Umom Turman od 1998. do 2005. godine.

 

Upitan za svoju prvu knjigu koju je napisao, Najtoplija zemlja, Hok je odgovorio: "Pisanje knjige imalo je veze sa napuštanjem koledža i sa glumačkim poslom. Nisam želio da mi cijeli život prođe a da ne radim ništa osim da recitujem stihove. Htio sam da pokušam da napravim nešto drugo. To je definitivno bila najstrašnija stvar koju sam ikada uradio. I to je bila samo jedna od najboljih stvari koje sam ikada uradio".

 

Itan Hok je svoj glumački debi ostvario u naučnofantastičnom filmu Istraživači (1985), da bi zatim pažnju javnosti privukao ulogom stidljivog studenata Toda Andersona u drami Društvo mrtvih pjesnika (1989), australijskog reditelja Pitera Vira. Glumac je pokazao veliki talenat i zatim je nastavio sa zapaženim ulogama u filmovima Otac (1989), Bijeli očnjak (1991), Mystery Date (1991), Sekcija 44 (1992), Na ušću prošlosti (1992), Rich in Love (1992), Preživjeli (1993), Stvarnost ujeda (1994), Traži i uništi (1995), Velika očekivanja (1998), Braća Njutn (1998), Kralj lopova (1999), Snow Falling on Cedars (1999) i Hamlet (2000).

 

"Nisam želio da budem glumac i vratio sam se na koledž. Ali tada je uspjeh filma Društvo mrtvih pjesnika bio toliko monumentalan da sam dobijao ponude da budem u mnogim veoma zanimljivim filmovima i da budem na tako zanimljivim mjestima i činilo mi se prosto glupim baviti se nečim drugim", izjavio je glumac.

 

Svakako značajan film za Hokovu karijeru je romantična drama Prije svitanja (1995), američkog reditelja Ričarda Linklejtera, u kojem je zaigrao pored francuske glumice Žili Delpi. Dvoje glumaca su zaista odlično odigrali stranace koji se slučajno upoznaju u vozu i koji zatim ispisuju duge i lijepe stranice svoje romanse. Ostatak priče smo pratili kroz jednako uspješne nastavke Prije zalaska sunca (2004) i Prije ponoći (2013). Scenario za ove nastavake su pored Linklejtera, zajedno pisali i sami glumci, Hok i Delpi, koji su za svoj trud dobili nominaciju za nagradu Oskar. Ovu trilogiju mnogi smatraju za jednu od najljepših filmskih romansi novijeg datuma u Holivudu. Pored toga Hok i reditelj Linklejter su nastavili saradnju u filmovima Probuđeni život (2001), Kaseta (2001) i Nacija brze hrane (2006). Veliki uspjeh su doživjeli filmom Odrastanje (2014), za koji je Hok dobio još jednu nominaciju za nagradu Oskar, u kategoriji najbolji sporedni glumac.

 

Upitan za trilogiji Prije svitanja, glumac je odgovorio: "Prvi film govori o tome kako bi moglo biti, drugi o tome kako bi trebalo biti. Prije ponoći govori o tome kako zaista jeste".

 

Moramo izdvojiti još jedan film koji je Hok snimio tokom devedesetih godina, a to je distopijski naučnofantastični triler Gataka (1997), novozelandskog reditelja Endrua Nikola. Film je nakon premijere doživio finansijski neuspjeh na bioskopskim blagajnama ali je vremenom publika shvatila da se radi o jednom veoma kvalitetnom i provokativnom filmu. Mnogi kritičari ga danas smatraju za jedan od najboljih distopijskih filmova devedesetih godina. Hok je tokom kasnijih godina ponovio saradnju sa rediteljem Nikolom i snimio filmove Gospodar rata (2005) i Good kill (2014). Tu ne prestaje značaj filma Gataka za Hoka, jer je glumac tokom snimanja filma započeo romansu sa koleginicom Umom Turman.

 

U novom vijeku, Hok je odlično odigrao ulogu policijskog početnika u kriminalističkom trileru Dan obuke (2001), reditelja Antoana Fukue, u kojem je jednu od glavnih uloga odigrao Denzel Vošington. Hok je dobio nominaciju za nagradu Oskar, za najboljeg sporednog glumca. Hok i reditelj Fukua su kasnije sarađivali u još jednom kriminalističkom filmu Zakon ulice (2009), kao i dva rimejka Sedmorica veličanstvenih (2016) i Krivica (2021).

 

"Jedna od stvari koje me naučio film Dan obuke je da može biti zabavno raditi unutar žanra. Takođe sam uvijek osjećao da ako želiš da nastaviš da radiš, da ako nisi pravi kameleon od glumca i ako nisi jedan od onih momaka koji se zaista mogu stalno mjenjati, jedan od načina da se nastavite i dalje mijenjati je da igrate u različitim vrstama filmova. Ovaj film je imao dobru ulogu, a često vam ovakvi filmovi ne dozvoljavaju ni da pokušate dati značajnu ulogu", izjavio je glumac.

 

Glumac je takođe zaigrao u filmovima Uzimanje života (2004), Napad na policijsku stanicu broj 13 (2005), Dok đavo ne sazna da si mrtav (2007) reditelja Sidnija Lumeta, Ono što te ne ubije (2008), Staten Island (2009), Praskozornjaci (2009), Zlokoban (2012), Pročišćenje (2013), Predodređenje (2014), Megin plan (2015), Regresija (2015) reditelja Alehandra Amenabara, U dolini nasilja (2016), Maudi (2016), Iskušenik (2017) reditelja Pola Šredera, Jedan dan života (2017), Džulijet (2018), Štokholmski sindrom (2018), Istina (2019), Tesla (2020), Nule i jedinice (2021), Sjevernjak (2022) i Leave the World Behind (2023). Takođe smo ga gledali u marvelovoj televizijskoj seriji Mjesečev vitez (2022).

 

Hok je režirao filmove Chelsea Walls (2001), The Hottest State (2006), Seymour: An Introduction (2014), Blejz (2018) i Wildcat (2023).

 

"Moraš da budeš kompletni moron da bi ispao loš u filmu, s obzirom da postoji toliko ljudi koji ti pomažu. Sa druge strane u pozorištu je lako biti loš, jer je na tebi da kontrolišeš tvoje tijelo, disanje i temperament", bio je iskren glumac.