Dastin Hofman

Američki glumac Dastin Hofman važi za jednog od najpoznatijih i najpopularnijih glumaca na svijetu. Poznat je po kompleksnim ulogama osoba koji su prošli mnoga iskušenja i koji su završili emocionalno rastrešeni i ranjivi. Tokom svoje dosadašnje glumačke karijere koja prelazi nevjerovatnih šest decenija, glumac je čak sedam puta nominovan za nagradu Oskar, dok je prestižnu nagradu osvojio dva puta i to za uloge u filmovima Kramer protiv Kramera (1979) i Kišni čovjek (1988). Američki filmski institut je 1999. godine uručio glumcu nagradu za životno djelo. Nagradu mu je lično uručio kolega Džek Nikolson.

 

Upitan za Holivud sedamdesetih godina, Hofman je dao zaista zanimljiv odgovor: "Tada prosto nismo shvatali da je to zlatno doba filma".

 

Dastin Hofman je svjetsku popularnost stekao ulogom u romantičnoj komediji Diplomac (1967), reditelja Majka Nikolsa. Glumac je odlično odigrao mladog i neodlučnog diplomca Bendžamina Bredoka. Kako je stari svijet volio reći, dokon um je đavolje igralište, tako i mladi Bredok započinje vezu sa starijom i udatom ženom gospođom Robinson (En Bankroft), da bi se zatim zaljubio u njenu ćerku Ilejn (Ketrin Ros). Reditelj Nikols je odvažno prikazao šezdesete godine prošloga vijeka, pri čemu su mu pored glumaca, dosta pomogli i muzičari Sajmon i Garfankel. Treba svakako izdvojiti pjesme The Sound of Silence i Mrs. Robinson. Hofman je dobio svoju prvu nominaciju za nagradu Oskar.

 

Hofman se nije ulijenio nakon Diplomca, već je nastavio sa kvalitetnim ulogama i tokom naredne decenije, za koju slobodno možemo reći da je najkvalitetniji period u njegovoj karijeri. Gledali smo ga u zaista odvažnim filmovima, a sarađivao je sa mnogim cjenjenim rediteljima i to na vrhuncu njihove stvaralačke moći. Zajedno sa britanskim rediteljem Džonom Šlesindžerom snimio je filmove Ponoćni kauboj (1969) i Maratonac (1976), dok je sa belgijskim rediteljem Uluom Grosbardom snimio Ko je Hari Kelerman i zašto priča sve te strašne stvari o meni? (1971) i Provalnik na slobodi (1978). Veoma uspješnu saradnju je započeo i sa rediteljem Robertom Bentonom, sa kojim je snimio Kramer protiv Kramera (1979) i Bili Batgejt (1991).

 

Tokom sedamdesetih zaigrao je i u filmovima Mali veliki čovjek (1970) reditelja Artura Pena, Psi od slame (1971) reditelja Sema Pekinpoa, Leptir (1973) reditelja Franklina Džeja Šafnera, Leni (1974) reditelja Boba Fosija, Svi predsjednikovi ljudi (1976) reditelja Alana Džeja Pakule i Agata (1979).

 

Osamdesete godine su donijele još kvalitetnih uloga, ali i prvo veliko razočaranje u karijeri ovog glumca. Pored uglavnom hitova kao što su Tutsi (1982) reditelja Sidnija Polaka, Smrt trgovačkog putnika (1985), Kišni čovjek (1988) reditelja Berija Levinsona i Porodični posao (1989) reditelja Sidnija Lumeta, Hofman je zaigrao i u filmu Ištar (1987). Ova avanturistička komedija, u kojoj još igraju Voren Biti, Izabel Ađani i Čarls Grodin, dobila je veoma loše ocjene kritike i zabilježila velike novčane gubitke na bioskopskim blagajnama.

 

Devedesete godine su bile neujednačene ali je Hofman uglavnom bio na visini zadatka i pomno je birao reditelje sa kojima će sarađivati. Nastavio je saradnju sa rediteljem Berijem Levinsonom i to filmova Spavači (1996), Ratom protiv istine (1997) i Sfera (1998). Takođe smo ga gledali u filmovima Dik Trejsi (1990), Kuka (1991) reditelja Stivena Spilberga, Slučajni heroj (1992), Smrtonosni virus (1995), Poludjeli grad (1997) reditelja Koste Gavrasa i Jovanka Orleanka (1999) reditelja Luka Besona.

 

Novi vijek je polako potiskivao velikog glumca u drugi plan i pravio mjesta za mlađe kolege. Hofman je ostvario zanimljivu saradnju sa rediteljem Markom Forsterom, sa kojim je snimio filmove U potrazi za Nedođijom (2004) i Više od mašte (2006). Pored toga, vrijedi pomenuti i naslove Mjesečeva milja (2002), Laka lova (2003), Odbjegli porotnik (2003), Upoznajte Fokerove (2004), Izgubljeni grad (2005), Parfem: Priča o jednom ubici (2006), Više od mašte (2006), Poslednja šansa za Harvija (2008), Priča o Desperou (2008), Barnijeva verzija (2010), Mali Fokerovi (2010), Kuvar (2014), Iz sveg glasa (2014), Obućar (2014), Program (2015) i Priče porodice Majerovic - Nove i izabrane (2017). Posudio je glas crvenoj pandi Šifu u animiranoj trilogiji Kung-fu panda (2008-2016), a takođe smo ga gledali u televizijskim serijama Sreća (2011-2012) i Medičijevi: Gospodari Firence (2016).

 

"Istina je, što ste stariji, nudi vam sve manje različitih uloga. Ako ste zvijezda i ako ste veći dio svoje karijere proveli u mogućnosti da sami birate projekte, primijetićete kada ponude počnu da se smanjuju. Prestari ste da igrate glavne uloge, pa vam se nude sporedne uloga, ali mnoge zvijezde ne žele da naprave tu tranziciju. Oni to vide kao znak simboličke impotencije. I da ih publika više neće smatrati zvijezdama. Volim glumu i neću odlučivati šta ću da radim na plašeći se šta bi drugi ljudi mogli pomisliti. Radim ono što želim", izjavio je glumac.