Alen Delon ( 1935 - 2024)

Francuski glumac i producent Alen Delon (1935-2024) je svakako bio jedan od najpopularnijih i najznačajnijih predstavnika francuskog Novog talasa, revolucionarnog filmskog pokreta nastalog krajem pedesetih godina prošloga vijeka. Ostao je zapamćen po svom atraktivnom fizičkom izgledu i gotovo nepogrešivom modnom stilu, ali i naravno po mnogim poznatim ulogama. Sarađivao je sa nekim od najznačajnijih francuskih ali i evropskih filmskih stvaralaca i dao zaista veliki doprinos u popularizaciji francuskog filma u svijetu. Mlađa publika je imala priliku da ga gleda u ulozi rimskog vojskovođe Gaja Julija Cezara u fantastičnoj komediji Asteriks na olimpijskim igrama (2008). Okušao se kao reditelj u dva navrata i snimio filmove Za policajčevu kožu (1981) i Borac (1983). Pored toga, Delon je zabilježio uspjeh kao producent, ali i kao biznismen i kolekcionar umjetničkih djela. Nisu ga mimoišli skandali, poput optužbi da je umješan u ubistvo njegovog bivšeg telohranitelja Stevana Markovića. Optužbe su odbačene ali je Delon priznao svoju povezanost sa kriminalnim miljeom. Dobio je 1991. godine Nacionalni orden Legije časti. Bio je u braku sa glumicom Natali Delon, djevojački Bartelemi.

 

“Govorim šta mislim, kada ja to želim i kada mi se sviđa. Ne možete me spriječiti da bilo šta kažem”, bio je jasan Delon.

 

Alen Fabijen Moris Marsel Delon je bio izrazito buntovan dječak zbog čega je izbačen iz nekoliko škola. Njegovi roditelji su se razveli kada mu je bilo samo četiri godine, da bi jedno vrijeme živio u hraniteljskoj porodici. Kao sedamnaestogodišnjak priključio se francuskoj pomorskoj pješadiji i pet godina služio kao padobranac u Indokini. Nakon povratka u svoju zemlju, odlučio je da se okuša kao glumac. Debitovao je u kriminalističkoj drami Kad se žena umiješa (1957) reditelja Iva Alegrea, a zatim zaigrao u filmovima Budi lijepa i šuti (1958), Kristin (1958), Slabe žene (1959) i Najduži put (1959). Njegov nesporni šarm i atraktivan izgled nikako nisu mogli proći neopaženo i Delon se brzo istakao kao jedan od najpopularnijih mladih glumaca.

 

Uslijedile su mnoge značajne saradnje za njegovu dalju karijeru sa mnogim veoma cijenjenim rediteljima kao što su Rene Klemen, Lukino Viskonti i Žan-Pjer Melvil. Sa Klemenom je doživio prvi veliki uspjeh i to u kriminalističkom trileru U zenitu sunca (1960), nastalom po romanu Talentovani gospodin Ripli (1955) američke književnice Patriše Hajsmit. Odlično je odigrao manipulativnog prevaranta Toma Riplija koji se bavi različitim prevarama i krađom identiteta. Film je postigao veliki uspjeh i doprinijeo popularizaciji same knjige. Delon i reditelj Klemen su narednih decenija ponovo sarađivali u filmovima Kakva radost živjeti (1961), Ljubavni kavez (1964) i Gori li Pariz? (1966).

 

Delon je odmah nakon pomenutog filma U zenitu sunca, zaigrao u filmu Roko i njegova braća (1960) italijanskog reditelja Lukina Viskontija, u kojem još glumi italijanska glumica Klaudija Kardinale. Trojac je nastavio saradnju u epskoj istorijskoj drami Gepard (1963). Ova dva naslova mnogi kritičari smatraju za neke od najboljih italijanskih filmova u ovoj deceniji.

 

Jedna od njegovih najpoznatijih uloga je svakako profesionalni ubica Džef Kostelo u neonoar kriminalističkom trileru Samuraj (1967) reditelja Žan-Pjera Melvila. Demonstrirao je izuzetnu harizmu i mentalnu pribranost i pokazao da su mnogobrojne riječi ponekad zaista suvišne i da nikako nisu presudne da bi pamtili određene filmske naslove. Metodični i ćutljivi profesionalac Kostelo je svakako ostavio veliki utisak na buduće generacije filmskih reditelja. Delon i reditelj Melvil su ponovo sarađivali u odličnim kriminalističkim filmovima Crveni krug (1970) i Policajac (1972).

 

Upitan za saradnju sa Delonom u filmu Samuraj, reditelj Žan-Pjer Melvil je rekao: "Iznenada, Delon je pogledao na sat i zaustavio me: 'Čitate scenario sedam i po minuta i nije bilo ni riječi dijaloga, to je dovoljno dobro za mene. Ja ću snimiti film. Koji je naslov?' Samuraj rekao sam mu i onda me je odveo u svoju spavaću sobu i sve što je u njoj bilo su kožni kauč i samurajsko koplje, njegov mač i bodež".

 

Još nekoliko značajnih saradnji je započeo tokom šezdesetih godina i to sa rediteljima Žakom Derejem i Žanom Hermanon. Sa Derejem je snimio filmove Bazen (1969), Borsalino (1970), Easy Down There! (1971), Borsalino i komp. (1974), Opasna profesija (1975), Gangster (1977), Trojicu treba ubiti (1980), Zločin (1993) i Medvjed (1994), dok je sa Hermanom snimio Zbogom, prijatelju (1968) i Lov na šefa bande (1969).

 

Ne smijemo zaboraviti ni naslove Slavne ljubavi (1961), Pomračenje (1962) reditelja Mikelanđela Antonionija, Melodije u suterenu (1963), Crni tulip (1964), Dezereter (1964), Žuti Rols-Rojs (1964), Ubica iz San Franciska (1965), Izgubljena komanda (1966), Teksas je preko rijeke (1966), Avanturisti (1967), Đavolski pozdrav (1967), Čudesna istorija (1968), Djevojka na motoru (1968) i Sicilijanski klan (1969).

 

Sedamdesetih godina je nastavio da sarađuje sa ipak manje poznatim rediteljima, kao što su Pjer Granije-Lefer, Džozef Louzi, Dučio Tesari i Žorž Lotner. Sa Granije-Leferom je snimio filmove Udovica Kouderk (1971), Manekenka i minstar (1974) i Ljekar (1979), sa Louzijem Atentat na Trockog (1972) i Gospodin Klajn (1976), sa Tesarijem Veliki revolveraši (1973) i Zoro (1975), sa Đovanijem Dva čovjeka u gradu (1973), Sam protiv svih (1975) i Bumerang (1976), dok je sa Lotnerom snimio Grudi od leda (1974) i Smrt korumpiranog štakora (1977).

 

Reditelj Džozef Louzi je rekao za glumca: "Alen je jedan od onih rijetkih talenata koji se mogu pohvaliti da su teški. Za mene ova riječ znači profesionalnost, zahtjevnost, posvećenost poslu, toplinu i ljubav. On nije čovjek s kojim se treba poigravati, već čovjek na kojeg se možete osloniti".

 

Gledali smo ga i u filmovima Ljubavni partneri (1970), Težak za ubiti (1970), Crveno sunce (1971), Prva spokojna noć (1972), Tretman šokom (1973), Škorpion (1973), Spaljeni ambari (1973), Bumerang (1976), Armagedon (1977), Užurban čovjek (1977), Pažnja, djeca gledaju (1978) i Aerodrom '80 Konkord (1979).

 

Dobio je nagradu Cezar za ulogu u filmu Naša priča (1984) reditelja Bertrana Blijea. Sa rediteljem Blijeom je ponovo sarađivao u filmu Glumci (2000). Takođe je sarađivao sa rediteljem Hoseom Pineirom u filmovima Čast jednog policajca (1985) i Ne budi uspavanog policajca (1988).

 

Treba dodati i filmove Teheran 43 (1981), Šok (1982), Jedna Svanova ljubav (1984), Prolaz (1986), Novi talas (1990) reditelja Žan-Luka Godara, Mašina za ples (1990), Povratak Kazanove (1992), Sto i jedna noć (1995), Dan i noć (1997), Posljednji obračun (1998) i Novogodišnje mame (2012), kao i televizijske serije Bioskop (1988), Fabio Montale (2002) i Frenk Riva (2003-2004).

 

Posljednju ulogu je odigrao u filmu Disclaimer (2019).