Marlon Brando ( 1924 - 2004)

Legendarni američki glumac Marlon Brando (1924-2004) se smatra za jednog od najboljih i najuticajnijih filmskih glumaca. Malo bolji poznavaoci sedme umjetnosti znaju da ova laskava tvrdnja nije bez osnove jer je uticaj ovog glumca na svijet filma zaista nemjerljiv. Važio je za jednu od najuticajnijih ličnosti popularne kulture. Odbacio je uglađenost i kavaljerstvo svojih prethodnika, poput Kerija Granta i Klarka Gejbla i naglasak stavio na buntovništvo i surovi realizam. Na taj način je utabao staze za mnoge buduće glumce, kao što su Džejms Din, Pol Njumen, Stiv Mekvin, Voren Biti, Džek Nikolson i mnogi drugi. Glumac Nikolson ga je nazvao Kumom filmskih uloga, dok je svaka buduća filmska zvijezda dobijala laskavi epitet "Novi Brando". Američki filmski institut ga je proglasio za jednog od pet najvećih glumaca ovog vijeka.

 

"Glumac je na svom vrhuncu pjesnik, a na svom dnu puki zabavljač", rekao je Brando.

 

Marlon Brando se zainteresovao za glumu još od malih nogu i to kao način da pobjegne od surove realnosti i roditelja alkoholičara. Mladi Marlon je glumio pred svojom majkom kako bi je nekako odvojio od flaše i na taj nebičan i bolan način započeo svoj zvjezdani put. Marlonov veliki bunt mu nije dozvoljavao da se posveti školi i učenju i na kraju je napustio srednju školu. Gluma je bila jedino u čemu se isticao i zato je odlučio da mu upravo to bude životni poziv. Brzo je napustio pozorište, gdje je pokazao veliki talenat, da bi se posvetio filmovima. Zbog odluke da napusti daske koje život znače dobio je dosta zamjerki.

 

"Jedina stvar koju glumac duguje publici je da joj ne bude dosadan", rekao je Brando.

 

Prvu filmsku ulogu je ostvario u ratnoj drami Ljudi (1950) reditelja Freda Zinemana, da bi već naredne godine stekao svjetsku slavu i to ulogom Stenlija Kovalskog u drami Tramvaj zvani Želja (1951) reditelja Elije Kazana. Uloga mu je donijela i prvu nominaciju za nagradu Oskar. Brandov bunt i seksipil su se savršeno uklopili sa njegovom sirovom interpretacijom lika Kovalskog. Scena u kojoj dolazi ispred kućnih stepenica i izbezumljen cijepa svoju majicu i doziva ljubljenu Stelu, važi za jednu od najpoznatijih filmskih scena. Brando je ovom ulogom zapravo pokrenuo modni trend nošenja uskih, bijelih majica kratkih rukava i postao je seks simbol i svojevrsni muški ekvivalent Merilin Monro. Do kraja decenije nastavio je saradnju sa rediteljem Kazanom u filmovima Živeo Zapata (1952) i Na dokovima Njujorka (1954). Dok mu je uloga meksičkog revolucionara Emilija Zapate donijela nominaciju za nagradu Oskar, uloga Terija Maloja u pomenutoj kriminalističkoj drami Na dokovima Njujorka je glumcu obezbijedila ovu prestižnu nagradu.

 

"Kovalski je uvijek bio u pravu i nikad se nije bojao. Nikada se nije pitao, nikada nije sumnjao. Njegov ego je bio veoma siguran. I imao je onu vrstu brutalne agresivnosti koju mrzim. Ja sam se plašio toga. Mrzim tog lika", rekao je Brando povodom jedne od svojih najpoznatijih uloga.

 

Nakon samo dvije filmske uloge postao je jedan od najtraženijih glumaca tog vremena i mogao je da bira buduće projekte ali i ekipu sa kojom će sarađivati. Novu nominaciju za Oskara je dobio za ulogu rimskog političara i generala Marka Antonija u filmu Julije Cezar (1953). Čuveni američki reditelj Džon Hjuston je pohvalio ovu ulogu, rekavši da glumac tokom scene prosto podsjeća na naloženu pećicu koja obasjava mračnu prostoriju. Do kraja decenije je zaigrao u filmovima Divljak (1953), Momci i lutke (1955), Sajonara (1957) i Mladi lavovi (1958).

 

Nakon što je dobio svog prvog Oskara za ulogu u filmu Na dokovima Njujorka, Brando se zahvalio riječima: "Ne mogu da se sjetim šta sam htio da kažem, života mi. Mislim da nikad u mom životu toliko ljudi nije bilo tako direktno odgovorno što sam ja veoma, veoma sretan".

 

Početkom šezdesetih godina Brando se okušao kao reditelj i to u vesternu Jednooki Džek (1961), u kojem je odigrao i glavnu ulogu. Film je dobio pohvale kritike i publike, ali je Brando ipak shvatio da je režija mučan posao i da je on daleko bolji glumac nego reditelj. Zaigrao je u filmovima Zmijska koža (1960) reditelja Sidnija Lumeta, Pobuna na brodu Baunti (1962), Ružni Amerikanac (1963), Noćna priča (1964), Morituri (1965), Potjera (1966) reditelja Artura Pena, Jugozapadno od Sonore (1966), Grofica iz Hongkonga (1967), Odsjaji u zlatnom oku (1967) reditelja Džona Hjustona, Kendi (1968), Noć sljedećeg dana (1969) i Kveimada: Ostrvo u plamenu (1969).

 

Upitan za posao reditelja, Brando je kazao: "Jednom sam to uradio. Bio je to surov posao. Radiš do smrti. Ti si prvi ujutru na setu. Mislim, snimili smo tu stvar Jednooki Džek u trku, znate. Smišljate dijalog u trenucima prije same scene, improvizujete, a vaš mozak prosto poludi".

 

Glumčeva karijera je u drugoj polovini šezdesetih godina krenula silaznom putanjom i publika je počela da mu okreće leđa. Preporod je uslijedio početkom sljedeće decenije kada mu je američki reditelj Frensis Ford Kopola dodijelio ulogu mafijaškog bosa Don Vite Korleonea u filmu Kum (1972). Glumac je podsjetio publiku na svoj enorman talenat i natjerao filmsku kritiku da mu vrati status velikana glume, koji mu svakako pripada. Don Korleone je postao jedan od najpoznatijih i najpopularnijih filmskih likova. Brando i Kopola su ponovo sarađivali u epskom ratnom filmu Apokalipsa danas (1979) i ni ovaj put nije izostao veliki uspjeh.

 

Upitan za ulogu u filmu Kum, Brando je šaljivo odgovorio: "Upoznao sam dosta mafijaša i svi su mi rekli da im se svidio film jer sam dostojno igrao Kuma. Ni danas mi ne dozvoljavaju da platim račun u Maloj Italiji (kvart u Njujorku poznat po brojnom italijanskom stanovništvu)”.

 

Do kraja decenije je nastavio sa ulogama u kvalitetnim filmovima koje su zabilježili veliki uspjeh kod kritike i publike. Za ulogu u filmu Posljednji tango u Parizu (1972) reditelja Bernarda Bertolučija ponovo je nominovan za Oskara, a odličan je bio i u filmovima Dvoboj na Misuriju (1976) reditelja Artura Pena i Supermen (1978).

 

"Ne smeta mi što sam debeo. I dalje dobijam isti novac", znao je da se našali glumac na svoj račun.

 

Brando je zatim sve rijeđe glumio i njegov izbor uloga nije uvijek bio najbolji. Utisak je popravio ulogom u filmu Bijela sezona suše (1989) za koju je dobio svoju posljednju nominaciju za nagradu Oskar. Treba ipak pomenuti i naslove Formula (1980), Brucoš (1990), Kristofer Kolumbo: Otkriće (1992), Don Huan de Marko (1994), Ostrvo doktora Moroa (1996), Hrabri (1997) i Lova do krova (1998).

 

Nakon svoje posljednje nominacije za ulogu u filmu Bijela sezona suše, Brando je izjavio: "To je dio bolesti u Americi, da morate razmišljati o tome ko pobjeđuje, ko gubi, ko je dobar, ko je loš, ko je najbolji, ko je najgori. Ne volim tako razmišljati. Svako ima svoju vrijednost na različite načine, a ja ne volim da razmišljam ko je u tome najbolji. Mislim, koji je smisao u tome?".

 

Oprostio se od publike ulogom u kriminalističkoj drami Plijen (2001), u kojoj još glume Robert de Niro i Edvard Norton. Brando je svakako postigao sve što je zacrtao i odlučio je da preda štafetu mlađim kolegama.