Dejvid Linč ( 1946 - 2025)

Američki reditelj i producent Dejvid Linč (1946-2025) je zadužio sedmu umjetnost nizom intrigantnih filmskih naslova i ostavio zaista neizbrisiv trag. Uglavnom je snimao nadrealne filmove prepune sanjolikih ili bolje rečeno košmarnih scena. Širi auditorijum će prije svega pamtiti televizijsku seriju Tvin Piks (1989-1991), koju je kreirao zajedno sa scenaristom i producentom Markom Frostom. Jednu od glavnih uloga je odigrao glumac Kajl Meklaklan, koji je često sarađivao sa Linčom. Serija je brzo stekla kultni status i danas je nerijetko navode kao jednu od najboljih i najvažnijih televizijskih serija. Uslijedili su nastavci u obliku dugometražnog filma Tvin Piks: Vatro, hodaj sa mnom (1992), kao i serije Tvin Piks (2017). Linč je takođe odlično odigrao reditelja Džona Forda u filmu Fabelmanovi (2022) reditelja Stivena Spilberga. Bio je u vezi sa glumicom Izabelom Roselini (1986-1991) i u to vrijeme su snimili film Plavi somot (1986). Linč je tokom 2020. godine dobio počasnu nagradu Oskar. Zanimljivo je dodati da je Oksfordski engleski rječnik reditelju u čast uveo riječ linčovski.

 

"Bolje je ne znati mnogo o tome šta stvari znače ili kako bi se mogle protumačiti jer ćete se previše bojati da dopustite da se stvari nastavljaju događati. Psihologija uništava misteriju, tu vrstu magične kvalitete. Može se to svesti na određene neuroze ili određene stvari, a pošto je već imenovano i definisano, izgubilo je svoju misteriju i potencijal za ogromno, beskonačno iskustvo", rekao je Linč.

 

Dejvid Kit Linč je prvobitno studirao slikarstvo prije nego što je šezdesetih godina počeo da snima kratke filmove. Velike pohvale je dobio za kratki film Baka (1970).

 

"Moje djetinjstvo je bilo elegantne kuće, ulice sa drvećem, mljekar, izgradnja tvrđava u dvorištu, letjelice aviona, plavo nebo, ograde, zelena trava, trešnje. Srednja Amerika kakva bi trebala biti. Ali na drvetu trešnje curi neka smola, neki crni, neki žuti, a milioni crvenih mrava puze po njemu. Otkrio sam da ako se malo bolje pogleda ovaj prekrasni svijet, ispod se uvijek nalaze crveni mravi. Budući da sam odrastao u savršenom svijetu, druge stvari su bile kontrast", rekao je reditelj.

 

Njegov prvi dugometražni film Glava za brisanje (1977) je u jednakoj mjeri šokirao i zadivio kritiku. Postala je jasna njegova velika sklonost ka nadrealizmu, ali i prema kontraverznim temama. Odbio je da komentariše značenje samom filma jer je želio da svako izvuče sopstvene zaključke.

 

"U Holivudu uglavnom snimaju više tradicionalnih filmova, priča koje ljudi razumiju. I cijela priča je shvaćena. I postanu zabrinuti ako se i u jednom malom trenutku desi nešto što ne razumiju svi. Ali ono što je tako fantastično je spustiti se u područja u kojima su stvari apstraktne i gdje se stvari osjećaju ili razumiju na intuitivan način da ne možete, znate, staviti mikrofon nekome u pozorištu i reći 'Jeste li razumjeli to?', ali oni izađu sa čudnim, fantastičnim osjećajem i mogu to da ponesu, i to otvara neka mala vrata ili nešto što je magično i to je moć koju film ima", rekao je reditelj.

 

Za režiju i scenario filma Čovjek slon (1980) dobio je svoje prve nominacije za nagradu Oskar. Priča o engleskom umjetnik Džozefu Meriku, koji je živio sa teškom deformacijom lica, je duboko ganula publiku. Odlične uloge su odigrali Entoni Hopkins i Džon Hert.

 

"Radije uopšte ne bih snimio film nego snimio onaj u kojem nemam pravo na finalnu verziju", rekao je reditelj.

 

Nastavio je zatim da snima filmove Dina (1984), Divlji u srcu (1990), Izgubljeni auto-put (1997), Strejtova priča (1999), Bulevar zvijezda (2001) i Unutrašnje carstvo (2006).