Uma Turman

Američka glumica Uma Turman je ljubiteljima filma najpoznatija po saradnji sa američkih rediteljem Kventinom Tarantinom, kao i nizom zanimljivih uloga. Bila je u braku sa glumcima Garijem Oldmanom od 1990. do 1992. godine i sa Itanom Hokom od 1998. do 2005. godine.

 

Karijeru je počela kao model, da bi zatim odlučila da se bavi glumom. Prve poznatije uloge je imala krajem osamdesetih godina prošloga vijeka u komediji Džoni Bi Gud (1988), zatim u avanturističkoj fantaziji Pustolovine barona Minhauzena (1988) reditelja Terija Gilijama i u kostimiranoj drami Opasne veze (1988) reditelja Stivena Frirsa. Scena iz Gilijamovog filma u kojoj potpuno naga ustaje iz velike školjke, koja jasno asocira na umjetničko djelo Rađanje Venere, italijanskog umjetnika Sandra Botičelija, ostala je u dugom sjećanju naročito muškog dijela publike. Glumica je stekla veliki broj obožavlaca među muškim djelom publike i nastavila je da gradi filmsku karijeru.

 

Naredna decenija je neosporno bila uspješna. Izdvojmo naslove Henri i Džun (1990) reditelja Filipa Kaufmana, Robin Hud (1991), Konačna analiza (1992), Dženifer 8 (1992), Bjesan pas i Glori (1993), I kaubojke plaču (1993), Lijepe djevojke (1996), Istina o mačkama i psima (1996), Betmen i Robin (1997), Gataka (1997), Jadnici (1998), Vječiti osvetnici (1998) i Biti najbolji (1999) reditelja Vudija Alena.

 

Devedesetih je započela saradnju sa rediteljem Kventinom Tarantinom, sa kojim je snimila jedan od najvažnijih filmova decenije, Petparačke priče (1994). Glumica je zaista dobro odigrala ranjivu ženu šefa podzemlja, koja je sklona porocima. Turman je za svoju ulogu dobila velike pohvale i postala je Tarantinova muza. Saradnju su nastavili sa filmovima Ubiti Bila, prvi dio (2003) i Ubiti Bila, drugi dio (2004), u kojima je glumica odigrala jednu od svojih najboljih uloga u karijeru. Bilo je govora o još jednom nastvaku, ali se od toga nažalost odustalo.

 

Turman je jedna od rijetkih glumica koja uspješno odgovara na zahtjeve reditelja Tarantina, koji često insistira na realizmu u svojim filmovima i ponekad od svojih glumaca traži nemoguće. Međutim njjihov odnos su narušili neki nemili događaji. Naime, Turmanova je bila jedna od žena koja je izjavila da je američki producent Harvi Vajnštaj pokušao da je siluje, da je za sve to znao i Tarantino. Glumica je takođe zadobila teške povrede vrata i koljena tokom nesreće na setu filma Ubiti Bila, jer je reditelj insistirao da upravo ona snimi te scene, da se ne koristi kaskader. Situacija se smirila kada se reditelj izvinio i priznao svoju grešku. Turman je prihvatila izvinjenje i izjavila da je otvorena za svaku buduću saradnju.

 

Glumica je u novom vijeku zaigrala u filmovima Vatel (2000), Zlatni pehar (2000), Kaseta (2001) reditelja Ričarda Linklejtera, Isplata (2003) reditelja Džona Vua, Budi opušten (2005), Tuđe je slađe (2005), Producenti (2005), Moja bivša je superheroj (2006), Persi Džekson i kradljivac munje (2010), Bel Ami (2012), Zagorio (2015), Na kraju mračne dvorane (2018) i Rat sa dekom (2020). Zaigrala je i u televizijskoj seriji Super Pumped: Bitka za Uber (2022).

 

Imala je saradnju sa kontraverznim danskim rediteljem Larsom fon Trirom na filmovima Nimfomanka: Prvi dio (2013), Nimfomanka: Drugi dio (2013) i Kuća koju je Džek sagradio (2018).

 

"Visoka, pješčano žuta plavuša, sa manje-više plavim očima, mršava na nekim mjestima, na drugima debela. Prosječna djevojka" ovako je glumica opisala samu sebe.

 

Uma Turman je unikatna glumica koja zrači aurom opuštene i zadovoljne žene, koja u eri onlajn buke i samoproklamovanih filmskih kritičara, ne želi da oko sebe stvara nepotrebnu frku.