Bernardo Bertoluči ( 1941 - 2018)

Čuveni italijanski reditelj i scenarista Bernardo Bertoluči (1941-2018) je tokom svoje pet i pol decenija duge karijere snimio veći broj dugometražnih filmova, nekoliko dokumentarnih i kratkih filmova. Nije često snimao, poput nekih svojih kolega, ali je uglavnom održavao kvalitet svog rada na visokom nivou i nerijetko snimao zaista impresivne naslove. Vrhunac svoje kreativnosti je doživio tokom sedamdestih i osamdestih godina prošloga vijeka. Nije bježao od kontraverzi i često je prikazivao odvažne erotske scene u svojim filmovima, koje su nailazile na različite reakcije kritike i publike. Bilo kako bilo, Bertoluči je obilježio jedan period filmske istorije, dopalo se to nekom ili ne. Dodjeljenja mu je počasna nagrada na Kanskom festival (2011).

 

Bernardo Bertoluči je prve filmske korake načinio u saradnji sa italijanskim rediteljima Pjerom Paolom Pazolonijem i Serđom Leoneom. Upravo je na kraju Pazolini pomogao Bertolučiju da napiše njegov prvi dugometražni film Kosač smrti (1962).

 

Svjetsku slavu je doživio sedamdesetih godina, prvo sa filmom Konformista (1970), u kojem glavnu ulogu igra francuski glumac Žan-Luj Trentinjan. Pokazao je veliku sklonost prema politici ali i prema različitim erotskim scena. Njegova sklonost ka nagim ljudskim tjelima je svakako primjetna u narednom filmu Posljednji tango u Parizu (1972), u kojem je glumac Marlon Brando pružio jednu od svojih najboljih uloga. Veliki Brando je uspio da pokupi simpatije publike uprkos veoma diskutabilnom karakteru njegovog lika i uprkos mnogim eksplicitnim erotskim scenama, koje su napadnute od strane dijela kritike. Glumica Marija Šnajder je ponijela veoma loše iskustvo sa ovog filma i često je isticala svoje nezadovoljstvo prema Bertolučiju i Brandu.

 

Treba izdvojiti i epski film Dvadeseti vijek (1976) u kojem igraju takve veličine kao što su Robert de Niro, Žerar Depardje, Donald Saderlend i Bert Lankaster. Film je napadnut zbog same dužine trajanja ali je dobio pohvale za režiju i za samu glumu. Bertoluči je ovim filmom ispisao stranice filmske istorije jer jedna verzija traje preko pet časova i petnaest minuta, što ga čini jednim od najdužih dugometražnih filmova snimljenih u ovom periodu.

 

Snimio je još jedan epski film Posljednji kineski car (1987) u kojem glavnu ulogu igra Piter O’Tul. Film je dobio velike pohvale kritike i publike i na kraju je osvojio čak devet nagrada Oskar, između ostalog za najbolji film, najboljeg reditelja i najbolji scenario.

 

U svakom slučaju, možemo reći da je sedamdesetih i osamdesetih godina Bertoluči bio glavna tema mnogih ljubitelja filma sa različitih krajeva svijeta. Ne smijemo tu nikako zaboraviti dugometražne filmove Prije revolucije (1964), Partner (1968), Ljubav i bijes (1969), Strategija pauka (1970), Mjesec (1979) i Tragedija smješnog čovjeka (1981), kao ni dokumentarni film Zbogom Enriku Berlingeru (1984).

 

Nažalost, nakon toga, karijera ovog italijanskog sineaste je krenula silaznom putanjom i većina njegovih filmova je naišla na razočaravajuće ocjene kritike ali i publike. Daleko od toga da su ovi naslovi lošeg kvaliteta ali nisu dosegli visoke kriterijume koje je ovaj velikan sam sebi nametnuo. Pomenimo samo naslove Čaj u Sahari (1990), Mali Buda (1993), Ukradena ljepota (1996) i Opčinjeni (1998).

 

Utisak je svakako popravio filmom Sanjari (2003) u kojem je publici predstavio mnoge talentovane mlade glumce, kao što su Eva Grin, Majkl Pit i Luj Garel. Zatim je snimio film Ja i ti (2012) i dokumentarnu dramu Bio sam djete (2013).

 

Upitan za film Sanjari reditelj je odgovorio: “To mi je dalo priliku da posjetim trenutak koji sam zaista mnogo volio, kasne šezdesete. Bio je to svojevrsni magični trenutak na mnogo načina. Postojala je fantastična projekcija budućnosti, utopije, koje su na neki način bile vrlo plemenite. Sjećam se da sam bio mlad šezdesetih godina. Imali smo sjajan osjećaj za budućnost, veliku nadu. To je ono što nedostaje mladima danas. Mogućnost da sanjaš i da promijeniš svijet”.