Kris Kristoferson ( 1936 - 2024)

Američki glumac i muzičar Kris Kristoferson (1936-2024) je vrhunac popularnosti doživio sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je sarađivao sa nekim od najpoznatijih reditelja tog vremena, kao što su Sem Pekinpo i Martin Skorseze. Zaigrao je pored Barbare Strajsend u muzičkoj romantičnoj drami Zvijezda je rođena (1976) reditelja Frenka Pirsona, koja je postala jedan od najvećih hitova te godine. Odbio je ulogu u filmu Nadnica za strah (1977) reditelja Vilijama Fridkina. Najveći udarac za njegovu karijeru je vjerovatno bio epski vestern Vrata raja (1980) reditelja Majkla Čimina, koji je doživio katastrofalne bioskopske rezultate i koji se smatrao za jedan od najlošijih filmova ikada. Reputacija filma se vremenom popravila, ali je ipak dosta negativno uticala na karijeru mnogih učesnika. Kristoferson je kasnije zaigrao u veoma popularnoj filmskoj trilogiji Blejd (1998-2004). Pored toga, izdao je veliki broj muzičkih albuma i stekao veliki broj obožavalaca kantri muzike. Navodno je poželio da na njegov grob napišu prva tri stiha iz pjesme Bird on the Wire, muzičara Lenarda Koena, koji glase: "Like a bird on the wire, Like a drunk in a midnight choir, I have tried in my way to be free".

 

Upitan za film Vrata raja, Kristoferson je pružio iskren odgovor: "Bio sam zaista iznenađen kada sam vidio da se kritičari tako brzo postrojavaju na stranu filisteraca. Za mene je film bio o američkom snu i pokazuje jednu od osnovnih mana u snu, ideju da je novac važniji od ljudi. Biću ponosan na taj film sve dok sam u poslu. To je bilo umjetničko djelo. Majkl Čimino, reditelj, kaže da se ne kaje i da planira ponovo da griješi i nadam se da će dobiti priliku".

 

Kristofer Kristoferson je prvu ulogu odigrao u drami Posljednji film (1971) reditelja Denisa Hopera. Zatim je započeo jednu od najvažnijih saradnji u svojoj karijeri i to sa rediteljem Semom Pekinpoom. Snimili su hvaljene filmove Pat Garet i Bili Kid (1973), Donesite mi glavu Alfreda Garsije (1974) i Konvoj (1978). Dinamični dvojac je pokazao veliki talenat i da su prosto umjetnici koji osciliraju na istim ili bar sličnim frekvencijama.

 

"Odrastao sam u vremenu kada su ljudi vjerovali u dužnost, čast i domovinu. Moji djedovi su bili oficiri. Moj otac je bio general ratnog vazduhoplovstva. I moj brat i ja smo bili u vojsci. Uvijek sam osjećao srodstvo sa vojnicima. Mislim da je moguće podržati ratnika i biti protiv rata", rekao je glumac.

 

Nastavio je da igra u filmovima Sisko Pajk (1971), Zaljubljeni Blum (1973), Alis više ne stanuje ovdje (1974) reditelja Martina Skorsezea, Mornar koji je izgubio naklonost mora (1976), Osvetnička sila (1976), Semi-Tough (1976), Rollover (1981) reditelja Alana Džeja Pakule, Posljednji horor film (1982), Flešpoint (1984), Poštanska kočija (1986), Big Top Pee-wee (1988), Millenijum (1989) i Dobrodošao kući (1989), kao i u televizijskoj seriji Amerika (1987).

 

Uslijedile su nove bitne saradnje za njegovu dalju karijeru i to sa rediteljima Alanom Rudolfom i Džonom Sejlsom. Sa Rudolfom je snimio filmove Tekstopisac (1984) i Ulice straha (1985), dok je sa Sejlsom snimio Usamljena zvijezda (1996), Limbo (1999) i Srebrni grad (2004). Navedeni naslovi su uglavnom dobili velike pohvale kritike, koja je često isticala upravo Kristofersona.

 

"Osjećam prema svojoj glumi isto kao i prema svom nastupu. Siguran sam da nisam Lorens Olivije. Kada uspije, osjećam se blagosloveno što je tako, ali funkcioniše samo kada sam iskren koliko god mogu sa bilo čim što imam na raspolaganju", rekao je glumac.

 

Devedesetih godina je glumio u naslovima različitog kvaliteta. Treba ipak pomenuti filmove kao što su Noć ciklona (1990), Sandino (1990), Nema mjesa za skrivanje (1992), Vitezovi (1993), Lažljiva srca (1993), Faraonova vojska (1995), Požar u Kentakiju (1997), Noć djevojaka (1998), Pleši sa mnom (1998), Vojnikova kći nikad ne plače (1998), Zemlja daleke prošlosti 6: Tajna Saurusa Roka (1998), Naplata duga (1999), Molokaj - Priča o ocu Demijanu (1999), The Joyriders (1999), kao i u televizijskom seriji Dead Man's Gun (1997-1999).

 

"Ono što je još teže od neuspjeha je kada vas percipiraju kao uspješnog dok vi propadate", rekao je glumac.

 

U novom vijeku je sarađivao sa dvojicom poznatih glumaca, koji su odličili da se okušaju kao reditelji. Sa Itanom Houkom je snimio filmove Zidovi Čelsija (2001) i Blejz (2018), dok je sa Čarlsom Martinom Smitom snimio nastavke Priča o delfinu (2011) i Priča o delfinu 2 (2014). Uloga u pomenutoj biografskoj drami Blejz zapravo predstavlja posljednju ulogu u karijeri ovog glumca. Pored toga, našao se na meti interesovanja manje poznatog i daleko manje talentovanog reditelja Timotija Vudvarda Džuniora, koji ga je angažovao u vesternima Traded (2016) i Hikok (2017). Na malim ekranima se predstavio televizijskom serijom Uspon Teksasa (2015).

 

"Trebao sam biti mrtav mnogo puta. Trebalo je da umrem zbog način na koji sam nekada leteo jurišnim helikopterima. Kada sam dobio brojne potrese mozga od fudbala, trebao sam da umrem. Kada sam nastavio da boksujem čak i nakon što sam izgubio pamćenje, trebao sam da umrem. Pokušavaju tamo da ti otkinu glavu, za ime božje. Vozio sam se mnogo puta, prečesto sam bio pijan na motoru. Sad mi je neugodno sjediti ovdje, znajući da sam sve dobre stvari uzimao zdravo za gotovo, da svoj život nisam cijenio bar malo više", iskreno je rekao Kristoferson.

 

Do kraja karijere je zaigrao u filmovima Planeta majmuna (2001), Pastiri i ovce (2001), Detoks (2002), Gdje raste crvena paprat (2003), Ludačka košulja (2005), Priča o Vendelu Bejkeru (2005), Sanjar (2005), Nestajanja (2006), Nacija brze hrane (2006), Nema me (2007), Drugari na snjegu (2008), Gospodari ulice (2008), Ti ga prosto ne zanimaš (2009), Ukrštene sudbine (2009), For Sale by Owner (2009), Bladvort (2010), Johan - čudo od djeteta (2010), Opojavanje Rensoma Prajda (2010), Sazrijevanje Vajtija Brauna (2011), Vesela buka (2012), Zamka (2012), Život u motelu (2012), Anđeli pjevaju (2012), Ponoćni pastuv (2013), 7 minuta (2014), Crveni javorov list (2016), Zvijezda (2017), Najbolji prijatelj s neba (2017) i Domašaj bezakonja (2018).