Dragan Nikolić ( 1943 - 2016)

Naš čuveni glumac Dragan Nikolić (1943-2016) je svakako bio jedan od najboljih i najpopularnijih glumaca sa ovih prostora. Uspio je svojim ulogama da se približi ljudima različitih interesovanja i različitih senzibiliteta i da na njih gotovo uvijek ostavi jak utisak. Uvijek se rado sjetimo njegovog Džimija Barke, Prleta, Flojda, Popaja, Urketa, ali i Žote i Milana Jagodića. Svaki od ovih likova se duboko urezao u naše pamćenje i svaki od njih je jedinstven na sebi svojstven način. Zaigrao je i u filmovima strane produkcije, kao što su Jednooki vojnici (1967), Mjesto Vandom (1998), Ljubavnici (1999) i Beogradski sleng (2001). Dobio je laskav nadimak Šmeker sa karakterom gospodina. Nikolić je 2017. godine dobio svoj spomenik u prirodnoj veličini u Vrnjačkoj Banji, dok od brojnih nagrada treba izdvojiti nagradu Pavle Vuisić (2000), kao i Zlatnu medalju za zasluge (2015), zbog postignutih rezultata u kulturnim djelatnostima. Pošte Srbije su tokom 2017. godine izdale poštansku markicu sa njegovim likom, kao dio serije Velikani srpskog glumišta. Bio je u braku sa glumicom Milenom Dravić od 1972. godine do njegove smrti.

 

Dragan Nikolić je jednu od prvih uloga odigrao u filmu Pravo stanje stvari (1964) reditelja Vladana Slijepčevića, da bi zatim zaigrao u filmovima Deca vojvode Smita (1967) i Tri sata za ljubav (1968). Započeo je saradnju sa rediteljima Aleksandrom Petrovićem i Borom Draškovićem. Sa Petrovićem je snimio filmove Biće skoro propast sveta (1968), Seobe (1989) i Seobe II (1989), dok je sa Draškovićem snimio Horoskop (1969) i Život je lep (1985).

 

Velike pohvale je dobio za ulogu pjevača Džimija Barke u filmu Kad budem mrtav i beo (1967) reditelja Živojina Žike Pavlovića, koji važi za jedan od najboljih jugoslovenskih crnohumornih talasa. Pokazao je veliki talenat i harizmu i svima je bilo jasno da svjedoče početku jedne velike karijere.

 

Veliku popularnost je stekao sedamdesetih godina, prije svega zahvaljujući ulozi Prleta u televizijskoj seriji Otpisani (1974-1975). Tihi (Vojislav Brajović) i Prle su postali neki od najpoznatijih jugoslovenskih filmskih junaka. Veliki uspjeh serije je omogućio nastavak u obliku dugometražnog filma Povratak otpisanih (1976) i istoimene serije Povratak otpisanih (1978).

 

Započeo je odličnu saradnju sa nekoliko poznatih jugoslovenskih reditelja, kao što su Miloš Miša Radivojević, Miomir Miki Stamenković i Goran Marković. Sa Radivojevićem je snimio filmove Bube u glavi (1970), Bez reči (1972), Čavka (1988) i Ni na nebu ni na zemlji (1994), dok je sa Stamenkovićem snimio Devojački most (1976) i Neka druga žena (1981). Saradnju sa Markovićem je započeo filmom Nacionalna klasa (1979), u kojem je odigrao ulogu buntovnog vozača Branimira Mitrovića Flojda. Glumac se ponovo nametnuo kao idol omladine i dobio je nagradu Car Konstantin na filmskim susretima u Nišu. Nastavio je narednih decenija saradnju sa rediteljem Markovićem u filmovima Sabirni centar (1989), Tito i ja (1992), Urnebesna tragedija (1995) i Turneja (2008), kao i televizijske serije Broz i ja (1993) i Turneja (2011).

 

Zaigrao je i u filmovima Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971), Mlad i zdrav kao ruža (1971), Poslednja stanica (1971), Kičma (1975) i Tren (1978), kao i televizijskim serijama Vaga za tačno merenje (1976-1979) i Čardak i na nebu i na zemlji (1978-1979).

 

Osamdesetih godina je potvrdio klasu ulogama šlager pjevača u filmu Ko to tamo peva (1980) reditelja Slobodana Šijana i Vlah-Alije u filmu Banović Strahinja (1981) reditelja Vatroslava Mimice, zatim Popaja u Balkan ekspresu (1983), umjetnika Karuza u Čudu neviđenom (1984) reditelja Živka Nikolića, ali i ulogom Urketa u filmu Poslednji krug u Monci (1989).

 

Nastavio je da sarađuje sa našim poznatim rediteljima, kao što su Vlastimir Radovanović, Zdravko Šotra, Božidar Bota Nikolić i Zoran Čalić. Sa Radovanovićem je snimio filmove Lov u mutnom (1981) i Groznica ljubavi (1985), sa Šotrom snimio filmove Idemo dalje (1982), Pljačka Trećeg rajha (2004), Zona Zamfirova (2002), Ivkova slava (2005), Kneževina Srbija (2008), Kraljevina Srbija (2008) i Ranjeni orao (2009), kao i u televizijske serije Učitelj (1983) i Ranjeni orao (2008-2009), dok je sa Botom Nikolićem snimio Svečana obaveza (1986) i Tri karte za Hollywood (1993), dok je sa Čalićem snimio Lutalica (1987) i Obračun u kazino kabareu (1993).

 

Takođe je zaigrao u filmovima Sezona mira u Parizu (1981), Nešto između (1982) reditelja Srđana Karanovića, Protestni album (1986), Obećana zemlja (1986) reditelja Veljka Bulajića, Miss (1986) i Happy end (1989), ali i u televizijskim serijama Poletarac (1980), Poslednji čin (1982) i Sivi dom (1986).

 

Devedesete godine je započeo ulogom taksiste i rogatog muža Đorđa Pašalića u televizijskoj seriji Bolji život (1990-1991), da bi zatim zaigrao u filmovima Original falsifikata (1991), Velika frka (1992), Biće bolje (1994), Podzemlje (1995) reditelja Emira Kusturice, Bure baruta (1998) reditelja Gorana Paskaljevića i Belo odelo (1999). Ne smijemo zaboraviti ni ulogu Labuda Stojanovića u televizijskoj seriji Porodično blago (1998-2002).

 

Odličnu saradnju je ostvario sa rediteljem Miroslavom Lekićem, sa kojim je snimio filmove Nož (1999) i Lavirint (2002), kao i televizijske serije Lavirint (2002), Sva ta ravnica (2010) i Jagodići (2012-2013).

 

U novom vijeku je nastavio da glumi sa istim žarom i gledali smo ga u filmovima Virtualna stvarnost (2001), Ona voli Zvezdu (2001), Zvezde ljubavi (2005), Imam nešto važno da vam kažem (2005), Potera za Sreć(k)om (2005), Šejtanov ratnik (2006), Crni Gruja i kamen mudrosti (2007), Promeni me (2007), Crna Zora (2007), Četvrti čovek (2007), Sveti Georgije ubiva aždahu (2009) reditelja Srđana Dragojevića, Na lepom plavom Dunavu (2008), Selo gori... i tako (2009), Sedamdeset i dva dana (2010), Vir (2012) i Montevideo, vidimo se (2014), kao i u televizijskim serijama M(j)ešoviti brak (2003-2005), Crni Gruja (2007), Selo gori, a baba se češlja (2007-2011), Vratiće se rode (2008) i Montevideo, Bog te video (2014).