Robin Vilijams ( 1951 - 2014)

Američki glumac i komičar Robin Vilijams (1951-2014) je uživao veliku naklonost kritike i publike i smatran je za jednog od najpopularnijih i najboljih komičara. Bio je obožavan od strane kolega, koji su uvijek isticali njegov vedar duh i nevjerovatan smisao za humor, kao i eruptivnu energiju koju je uvijek ispoljavao, kao i stalnu želju da oraspoloži svog sagovornika. Bio je izrazito vješt improvizator, kojem su reditelji često dopuštali veliku slobodu prilikom interpretacije njegovog lika. Pored niza uspješnih komičnih uloga, Vilijams je pokazao svoj glumački talenat sa nekoliko impresivnih dramskih uloga. Bio je strastveni igrač video igrica, popularni gejmer. Svoju ćerku Zeldu je nazvao po video igrici Legenda o Zeldi, koja se ekskluzivno može igrati na konzoli Nintendo.

"Mislim da se najtužniji ljudi uvijek trude da usreće druge ljude, jer znaju kako je osjećati se apsolutno bezvrijednim i ne žele da se iko drugi tako osjeća", izjavio je Vilijams.

Robin Vilijams je karijeru počeo sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka i to kao stendap komičar u San Francisku. Okusio je sve čari i sva iskušenja koja nosi ova profesija u vrijeme popularno nazvane seksualne revolucije u Holivudu. Nikada nije krio svoje probleme sa različitim porocima. Prvi glumački uspjeh doživio je u televizijskoj seriji Mork i Mindi (1978-1982), da bi zatim zaigrao u komedijama Popaj (1980) reditelja Roberta Altmana, Svijet po Garpu (1982), Preživjeli (1983), Moskva na Hadsonu (1984), Najljepša vremena (1986) i Klub Raj (1986).

Veliki uspjeh je doživio u drugoj polovini decenije, kada je započeo saradnju sa britanskim rediteljim Terijem Gilijamom, sa kojim je snimio filmove Pustolovine barona Minhauzena (1988) i Kralj Ribara (1991), kao i sa filmovima Dobro jutro, Vijetname (1987) reditelja Berila Levinsona i Društvo mrtvih pjesnika (1989) australijskog reditelja Pitera Vira. Glumac je iznenadio mnoge ljubitelje filma portretima vojnog radio voditelja u Vijetnamu i profesora na prestižnom koledžu, koji uči djecu ljepoti poezije i samog života. Njegov savršen tajming za komediju je već bio uveliko poznat, ali publika nije bila spremna za njegovu sposobnost da izazove duboke emocije. Za ove uloge, glumac je zaradio po jednu nominaciju za nagradu Oskar u kategoriji najbolji glavni glumac. Reditelj Levinson i Vilijams su kasnije sarađivali i na komedijama Igračke (1992) i Čovjek godine (2006).

Vilijams je devedesetih godina postao veoma tražen u Holivudu, jer je njegovo ime punilo bioskopske dvorane i zato što su ga kritičari cijenili. Nije izostala ni saradnja sa mnogim eminentnim rediteljima. Sarađivao je sa rediteljem i glumcem Kenetom Branom na filmovima Ponovo mrtav (1991) i Hamlet (1996), kao i sa američkim rediteljem Krisom Kolumbusom, sa kojim je snimio popularne komedije Gospođa Dautfajer (1993), Devet mjeseci (1995), Džumandži (1995) i Dvjestogodišnji čovjek (1999).

Rado smo ga devedesetih gledali i u filmovima Čovjek sa kadilakom (1990), Buđenja (1990), Kuka (1991) reditelja Stivena Spilberga, Aladin (1992), Kavez za ludake (1996) reditelja Majka Nikolsa, Džek (1996) reditelja Frensisa Forda Kopole, I ja sam tvoj tata (1997), Hari van sebe (1997) reditelja Vudija Alena, Flaber (1997), Šta sve snovi mogu postati (1998), Peč Adams (1998) i Jakov lažov (1999).

Jednu od svojih najpoznatijih uloga odigrao je u drami Dobri Vil Hanting (1997), reditelja Gasa van Sana, za koju su scenario napisali Met Dejmon i Ben Aflek, koji ujedno i glume u filmu. Vilijams je pokazao brižnost i susretljivost prema briljantnom mladom čovjeku i još jednom nas ganuo svojim vještim i iskrenim portretom. Američka akademija nije imala izbora nego da glumcu konačno uruči nagradu Oskar u kategoriji najbolji sporedni glumac.

Kada mu je uručena nagrada Oskar za ulogu u filmu Dobri Vil Hanting, glumac je održao duhovit govor: "Najviše od svega želim da se zahvalim mom ocu, čoveku koji je, kada sam mu rekao da želim da budem glumac, odgovorio: 'Divno. Samo gledaj da imaš rezervnu opciju zanimanja, poput varioca'".

Vilijams je u novom vijeku okrenuo novi list i zaigrao u nizu psiholoških trilera, u kojima smo imali priliku da vidimo mračnu stranu ovoga glumca. Tu svakako spadaju naslovi Fotografije za jedan sat (2002), Nesanica (2002) reditelja Kristofera Nolana, Završni rez (2004) i Velika bijela prevara (2005).

Nakon relativno uspješnog izleta u vode trilera, Vilijams se vratio na takoreći čvrsto tlo i zasmija nas komedijama Smrt Cmokiju (2002), Povratak (2004), Roboti (2005), Ludo ljetovanje (2006), Ples malog pingvina (2006), Dozvola za brak (2007), Najbolji tata na svijetu (2009), Stari frajeri (2009), Ples malog pingvina 2 (2011), Vjenčanje godine (2013), Batler (2013), Lice ljubavi (2013), Bulevar (2014), Najljući čovjek u Bruklinu (2014) i Sve što poželim (2015). Takođe je odigrao zapaženu ulogu u trilogiji Noć u muzeju (2006-2014).

"Data vam je samo jedna mala iskra ludila. Ne smijete je izgubiti", izjavio je glumac.

Robin Vilijams je jedan od najznačajnijih američkih komičara i neosporno vrstan glumac, čijim ulogama ćemo se uvijek rado vraćati.