Sonja Savić ( 1961 - 2008)

Naša čuvena glumica Sonja Savić (1961-2008) je ostavila iza sebe niz veoma kvalitetnih uloga koje je ostvarila tokom svoje duge karijere. Stekla je veliku naklonost kritike, ali svakako i publike. Svakoj ulozi je pristupala sa dosta odlučnosti i energije i nerijetko se izdvajala među svojim kolegama. Važila je za jednu od najpopularnijih jugoslovenskih glumica tokom osamdesetih godina prošloga vijeka. Za ulogu pjevačice u filmu Život je lep (1985) reditelja Bore Draškovića, dobila je specijalnu nagradu na Filmskom festivalu u Veneciji. Pored toga, zaigrala je u spotu za pjesmu Voleo sam devojku iz grada (1987) pjevača Miroslava Ilića. Skretala je često pažnju javnosti na različite društvene probleme. Pošte Srbije su 2019. godine izdali poštansku markicu sa njenim likom, kao dio serije zvane Velikani srpskog glumišta.

“Kada je nakon diplomiranja na FDU trebalo da odlučim da li ću ili ne pristupiti nekom pozorištu, shvatila sam da uspešna karijera, brak i porodica ne mogu ići uporedo. Ako se odlučite za brak i dete, najviši nivo u profesiji može da se postigne tek za dvadeset godina, a to mi nije odgovaralo", rekla je Savić.

Sonja Savić je rođena u Čačku, da bi zatim preselila u Beograd, gdje je tokom 1982. godine diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umetnosti. Bila je u klasi profesora Miroslava Minje Dedića, zajedno sa mnogim poznatim kolegama, kao što su Žarko Laušević, Zoran Cvijanović, Branimir Brstina i Svetislav Bule Goncić. Još kao student ostvarila je svoje prve ulogu u filmovima Leptirov oblak (1977), Ljubavni život Budimira Trajkovića (1977) i Lude godine (1977), kao i u televizijskoj seriji Družina Zore Riđokose (1979).

Dugu i uspješnu saradnju je ostvarila sa rediteljem Milošem Mišom Radivojevićem, sa kojim je snimila filmove Živeti kao sav normalan svet (1982), Una (1984), Čavka (1988), Uvod u drugi život (1992) i Ni na nebu, ni na zemlji (1994). Radivojević je prepoznao veliki potencijal glumice i zna kako da ga predstavi publici. Sarađivala je i sa rediteljem Svetislavom Prelićem u filmovima Šećerna vodica (1983) i Majstor i šampita (1986). Za glavnu ulogu u pomenutoj komediji Šećerna vodica dobila je nagradu Zlatna arena na Filmskom festivalu u Puli.

Zaigrala je i u filmovima Nešto između (1982) reditelja Srđana Karanovića, Kamiondžije opet voze (1984), Davitelj protiv davitelja (1984) reditelja Slobodana Šijana, Balkanski špijun (1984), Sekula i njegove žene (1986), Crna Marija (1986), Osuđeni (1987), Braća po materi (1988), Tamna strana sunca (1988), Kako je propao rokenrol (1989) i Masmediologija na Balkanu (1989), kao i u televizijskoj seriji Kože (1982).

Devedesetih godina je daleko manje snimala, da bi se jedno vrijeme povukla iz javnog života. Odlično je opet odigrala ulogu Marte u kultnom filmu Mi nismo anđeli (1992) reditelja Srđana Dragojevića, kao i ulogu Violete u filmu Urnebesna tragedija (1995) reditelja Gorana Markovića.

Sarađivala je sa slovenačkim rediteljem Janom Cvitkovičem u filmovima Hleb i mleko (2001) i Odgrobadogroba (2005), a gledali smo je i u filmovima Tango je tužna misao koja se pleše (1997), Senke uspomena (2000), Virtualna stvarnost (2001), Donau, Duna, Dunaj, Dunav, Dunarea (2003), Žurka (2004), Desperado Tonić (2004), Jug jugoistok (2005) i Princ od papira (2007).

Posljednje uloge je odigrala u televizijskoj seriji Vratiće se rode (2007-2008) i filmu Zabranjena ljubav (2009), dok je posljednji nastup na televiziji imala u emisiji na Radio televizije Srbije koja je bila posvećena Milanu Mladenoviću, sa kojim je bila dobar prijatelj.