Rade Marković ( 1921 - 2010)

Naš čuveni glumac Radomir Rade Marković (1921-2010) je tokom svoje izuetno duge karijere od skoro šest decenija odigrao veliki broj kvalitetnih uloga i možemo slobodno reći da je jedan od najznačajnijih aktera u razvitku jugoslovenske kinematografije u prošlome vijeku. O njegovom značaju možda najbolje govori rediteljka Vida Ognjenović koja tvrdi da mnoge Radetove kolege zapravo koračaju kroz prtine kojima je on prvi koračao. Zaigrao je i u nekoliko filmova strane produkcije, kao što su Tri želje (1958), Kradljivac breskvi (1964), Anđeo blažene smrti (1966), Posljednji obračun (1968), Portret užasa (1968), Voda nešto nosi (1971), Tajni dnevnik Sigmunda Frojda (1984), Zlatne naočare (1987) i Seobe (1989) reditelja Aleksandra Petrovića. Prijatelji su za njega često govorili da je bio tih i miran čovjek, ali da je isto tako, čovjek čija se svaka rečenica pažljivo slušala. Uspjeh je zabilježio i u pozorištu, gdje je često igrao. Jedna od njegovih najpoznatijih uloga je uloga Nikoletine Bursaća, koju je odigrao odigrao čak 275 puta u Beogradskom dramskom pozorištu. Osvojio je nagrade za životno djelo Slavica (1989) i Dobričin prsten (1998). Rade je bio u braku sa glumicom Oliverom Marković, sa kojom je dobio sina Gorana Markovića, jednog od naših najistaknutijih reditelja.

"Uvek sam bio usamljen i nikada nisam bio ubeđen da je moj put onaj pravi. Često je život pipanje po mraku, pa shvatite da ste u zabludi, da ste godinu-dve proveli uludo i propustili mnoge bitne stvari. Tada vas uhvati panika. Imao sam velike krize u svojim četrdesetim godinama, a one su bile do te mere intenzivne da sam se razveo, napustio pozorište i dobio čir. Onda sam definitivno promenio život, onako, presekao sam kao sekirom", rekao je Marković.

Radomir Marković je prve uloge odigrao u filmovima reditelja Vojislava Nanovića i to Besmrtna mladost (1948), Čudotvorni mač (1950) i Šolaja (1955). Sarađivao je i sa drugim istaknutim jugoslovenskim rediteljima iz ovog vremena, kao što su Radoš Novaković, Živorad Žika Mitrović, Jovan Živanović, Mladomir Puriša Đorđević i Miodrag Popović. Sa Novakovićem je snimio filmove Sofka (1948), Daleko je sunce (1954), Pesma (1961), Operacija Ticijan (1963) i Bekstva (1968), sa Žikom Mitrovićem Ešalon doktora M. (1955) i Nož (1967), sa Živanovićem Zenica (1957), Te noći (1958) i Kako su se voleli Romeo i Julija? (1966), sa Purišom Đorđevićem Prvi građanin male varoši (1961), Leto je krivo za sve (1961), Devojka (1965), Podne (1968), Biciklisti (1970) i Pavle Pavlović (1975), dok je sa Popovićem snimio Roj (1966), Hasanaginica (1967), Delije (1968) i Burduš (1970).

Takođe je u ovom periodu zaigrao u filmovima Sumnjivo lice (1954), Lažni car (1955), Tuđa zemlja (1957), Mali čovek (1957), Ne čekaj na maj (1957), Pesma (1961), Saša (1962), Radopolje (1963), Put oko sveta (1964), Druga strana medalje (1965), Štićenik (1966), Vojnik (1966), Bomba u 10 i 10 (1967), Goli čovjek (1968) i Neka daleka svjetlost (1969).

Odigrao je veoma emotivnu ulogu sajdžije Seada Kapetanovića u kultnom ratnom filmu Valter brani Sarajevo (1972) reditelja Hajrudina Krvavca. Treba prije svega izdvojiti scenu u kojoj se Sead oprašta od svoga radnika Keme i govori mu da u slučaju loših vijesti, ključ od radnje preda njegovom bratu i da mu ne mora ništa više reći, jer će mu tada već sve biti jasno. Sead na kraju savjetuje Kemu riječima koje su se prosto urezale u memoriju svakog ko je pogledao ovaj film i koje glase: "Izuči dobro svoj zanat, trebaće ti za cio život. Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme". Sa rediteljem Krvavcem je sarađivao i u filmu Diverzanti (1967).

Veoma značajne uloge je odigrao u filmovima svoga sina Gorana Markovića i to Specijalno vaspitanje (1977), Nacionalana klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982) i Sabirni centar (1989). Sarađivali su i u filmu Tito i ja (1992), koji je prikazan u obliku televizijske serije Broz i ja (1993). Riječ je uglavnom o sporednim ulogama, ali se glumac zaista istakao i zaslužuje velike pohvale.

Sarađivao je i sa drugim poznatim rediteljima, kao što su Miomir Miki Stamenković, Aleksandar Đorđević, Miloš Miša Radivojević i Zdravko Šotra. Sa Mikijem Stamenkovićem je snimio filmove Klopka za generala (1971) i SB zatvara krug (1974), sa Đorđevićem filmove Otpisani (1974), Povratak otpisanih (1976) i Kraljevski voz (1981), kao i televizijske serije Otpisani (1974-1975) i Povratak otpisanih (1978), sa Mišom Radivojevićem isključivo filmove Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980) i Dečko koji obećava (1981), dok je sa Šotrom snimio film Šesta brzina (1981) i seriju Priče iz radionice (1982).

Takođe smo ga gledali u filmovima Bablje ljeto (1970), Balada o svirepom... (1971), Sutjeska (1973), Kuća (1975), Okupacija u 26 slika (1978) reditelja Lordana Zafranovića, Trofej (1979), Petrijin venac (1980) reditelja Srđana Karanovića, Svetozar Marković (1980), Daleko nebo (1982), Kiklop (1982), Kako sam sistematski uništen od idiota (1983) reditelja Slobodana Šijana, Bal na vodi (1985), Lijepe žene prolaze kroz grad (1986), Poslednji valcer u Sarajevu (1990), Pun mesec nad Beogradom (1993), Ubistvo s predumišljajem (1995), Zemlja istine, ljubavi i slobode (2000) i Mali svet (2003).

Treba dodati i televizijske serije Život je lep (1975), Punom parom (1978), Čardak i na nebu i na zemlji (1978-1979), Svetozar Marković (1981), Jelenko (1981) i Kiklop (1983). Odličan je svakako bio u ulozi istaknutog književnika i prosvetitelja Dositeja Obradovića u seriji Jastuk groba mog (1991).

Posljednju ulogu odigrao je u nastavku Mi nismo anđeli 2 (2005) reditelja Srđana Dragojevića.