Rade Marković ( 1921 - 2010)

Naš čuveni glumac Rade Marković (1921-2010) je iza sebe ostavio izuzetno dugu karijeru od skoro šest decenija i koji je svakako jedan od najznačajnijih aktera u razvitku naše kinematografije. Prijatelji su za njega često govorili da je tih i miran čovjek, ali je isto tako, bio čovjek čija se svaka rečenica pažljivo slušala. Uspjeh je bilježio na filmu, ali i u pozorištu, gdje je često igrao. Samo je ulogu Nikoletine Bursaća, za koju je dobio Sterijinu nagradu, odigrao 275 puta u Beogradskom dramskom pozorištu. Osvojio je prestižnu nagradu za životno djelo Dobričin prsten, kao i tri Arene i mnoge druge nagrade. O njegovom značaju vjerovatno je najbolje posvjedočila rediteljka Vida Ognjenović kada je kazala da su sve njegove glumačke kolege zapravo koračale kroz prtine kojima je on prvi koračao. Rade Marković je bio u braku sa glumicom Oliverom Marković, sa kojom je dobio sina Gorana Markovića, jednog od naših najboljih reditelja.

 

"Uvek sam bio usamljen i nikada nisam bio ubeđen da je moj put onaj pravi. Često je život pipanje po mraku, pa shvatite da ste u zabludi, da ste godinu-dve proveli uludo i propustili mnoge bitne stvari. Tada vas uhvati panika. Imao sam velike krize u svojim četrdesetim godinama, a one su bile do te mere intenzivne da sam se razveo, napustio pozorište i dobio čir. Onda sam definitivno promenio život, onako, presekao sam kao sekirom", rekao je Marković.

 

Rade Marković je karijeru počeo sredinom prošloga vijeka, u filmovima reditelja Vojislava Nanovića i to Besmrtna mladost (1948), Čudotvorni mač (1950) i Šolaja (1955). Takođe je odmah na početku svoje karijere započeo saradnju sa rediteljem Radošem Novakovićem, sa kojim je snimio filmove Sofka (1948) i Daleko je sunce (1954), da bi saradnju nastavili filmovima Pesma (1961), Operacija Ticijan (1963) i Bekstva (1968). Ne smijemo zaboraviti ni njegovu saradnju sa rediteljem Mladomirom Purišom Đorđevićem i filmove Prvi građanin male varoši (1961), Leto je krivo za sve (1961), Devojka (1965), Biciklisti (1970) i Pavle Pavlović (1975).

 

Takođe je u ovom periodu zaigrao u filmovima Sumnjivo lice (1954), Lažni car (1955), Zenica (1957), Tuđa zemlja (1957), Mali čovek (1957), Ne čekaj na maj (1957), Te noći (1958), Pesma (1961), Saša (1962), Radopolje (1963), Put oko sveta (1964), Druga strana medalje (1965), Roj (1966), Štićenik (1966), Vojnik (1966), Kako su se voleli Romeo i Julija? (1966), Nož (1967), Bomba u 10 i 10 (1967), Diverzanti (1967), Hasanaginica (1967), Delije (1968), Goli čovjek (1968) i Neka daleka svjetlost (1969).

 

Markoću nije mnogo nedostajalo da ostvari i međunarodnu karijeru, obzirom da je krajem pedesetih godina zaigrao u češkoj komediji Tri želje (1958), kasnijih oskarovaca Jana Kadara i Elmara Klosa, a bugarski film Kradljivac breskvi (1964), reditelja Vula Radeva, jedan je od velikih uspjeha istočnoevropskog filma iz tog perioda. Zaigrao je i u čehoslovačkom filmu The Angel of Blissful Death (1966), italijanskom filmu Poslednji obračun (1968), kao i u amerčkom filmu Portrait in Terror (1968).

 

Jednu od svojih najpoznatijih uloga odigrao je u kultnom ratnom filmu Valter brani Sarajevo (1972) reditelja Hajrudina Krvavca, u kojem je odigrao veoma emotivnu ulogu sajdžije Seada Kapetanovića, koji se hrabro bori sa svim nedaćama koje nosi rat. Treba izdvojiti scenu u kojoj se oprašta od svoga radnika Keme i govori mu da u slučaju loših vijesti, ključ od radnje preda njegovom bratu i da mu ne mora ništa više reći, jer će mu tada već sve biti jasno. Kapetanović na kraju savjetuje Kemu riječima koje su se prosto urezale u memoriju svakog ko je pogledao ovaj film i koje glase: "Izuči dobro svoj zanat, trebaće ti za cio život. Dok je ljudi, mjeriće se vrijeme".

 

Veoma značajne uloge je odigrao u filmovima svoga sina Gorana Markovića i to Specijalno vaspitanje (1977), Nacionalana klasa (1979), Majstori, majstori (1980), Variola vera (1982), Sabirni centar (1989) i Tito i ja (1992). Riječ je uglavnom o sporednim ulogama, ali se glumac zaista istakao i zaslužuje isključivo pohvale.

 

Međutim čak ni ovo nije bilo dovoljno glumcu pa je osamdesetih godina zaigrao u nekoliko filmova strane produkcije. Gledali smo ga u filmu The Secret Diary of Sigmund Freud (1984), koji je snimljen u Beogradu u zajedničkoj produkciji Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država. Marković se našao pored mnogih poznatih glumaca koje predvode Bad Kort, Kerol Kejn i Klaus Kinski. Zatim je zaigrao u filmu Zlatne naočare (1987) u kojem glavne uloge igraju Francuz Filip Noate i Amerikanci Rupert Everet i Valerija Golino. Film je snimljen u Opatiji u zajedničkoj produkciji Italije, Francuske i Jugoslavije. Na samom kraju decenije gledali smo ga u drami Seobe (1989), nastaloj po romanu Miloša Crnjanskog, u kojem još glume Izabel Iper, Ričard Beri, Dragan Nikolić, Erland Jozefson i Predrag Miki Manojlović.

 

Takođe smo ga gledali u filmovima Biciklisti (1970), Burduš (1970), Voda nešto nosi (1971), Klopka za generala (1971), Balada o svirepom... (1971), Sutjeska (1973), SB zatvara krug (1974), Otpisani (1974), Povratak otpisanih (1976), Okupacija u 26 slika (1978) reditelja Lordana Zafranovića, Trofej (1979), Petrijin venac (1980) reditelja Srđana Karanovića, Svetozar Marković (1980), Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980), Šesta brzina (1981), Kraljevski voz (1981), Dečko koji obećava (1981), Daleko nebo (1982), Kiklop (1982) reditelja Antuna Vrdoljaka, Kako sam sistematski uništen od idiota (1983) reditelja Slobodana Šijana, Bal na vodi (1985), Lijepe žene prolaze kroz grad (1986), Poslednji valcer u Sarajevu (1990), Pun mesec nad Beogradom (1993), Ubistvo s predumišljajem (1995), Zemlja istine, ljubavi i slobode (2000), Mali svet (2003) kao i u televizijskim serijama Jelenko (1981), Priče iz radionice (1982) i Jastuk groba mog (1991).

 

Ni u poznim godinama nije posustajao u traganju za novim, savremenim glumačkim izazovom, kojim je nastojao da se iznova dokaže, a bio je jedan od tvoraca avangardnih pozorišnih puteva u našoj sredini. Posljednju ulogu odigrao je u nastavku Mi nismo anđeli 2 (2005), reditelja Srđana Dragojevića.