Emir Kusturica

Reditelj, muzičar i književnik Emir Kusturica je svakako jedan od najpoznatijih i najvažnijih filmskih autora koji su rođeni na ovim prostorima. Mnogi kritičari ga zapravo smatraju za jednog od najvažnijih evropskih reditelja od sredine osamdesetih godina prošloga vijeka pa na ovamo. Poznat je po nadrealnom stilu pripovjedanja, kao i po velikim simpatijama prema običnim ljudima koji se nalaze na marginama društva, prije svega prema Romima. Može se pohvaliti velikim brojem nagrada, od kojih se svakako izdvajaju dvije nagrade Zlatna palma, koje je osvojio na filmskom festivalu u Kanu, kao i Srebreni medvjed u Berlinu i Srebreni lav u Veneciji. Kusturica je inače osnivač i direktor filmskog i muzičkog festivala Kustendorf, koji se svake godine organizuje u etno-selu Drvengrad, na brdu Mećavnik kod Mokre Gore. Takođe je idejni tvorac Andrićgrada, svojevrsnog kulturnog centra i etno-sela posvećenog srpskom nobelovcu Ivi Andriću, koji se nalazi u Višegradu. Ovaj svestrani umjetnik je jedno vrijeme svirao bas-gitaru u popularnoj muzičkoj grupi Zabranjeno pušenje, a sada kao gitarista zajedno nastupa kao član grupe Emir Kusturica & the No Smoking Orchestra. Objavio je autobiografiju Smrt je neprovjerena glasina (2010), koju je zatim nadogradio nastavkom Sto jada (2013).

“U Srbiji me mnogo ljudi mrze jer hoće zaokret zapadu, ne shvatajući da je zapadni svijet bipolaran, sa veoma dobrim i veoma lošim stvarima. Pošto nemaju iskustva sa zapadom, čak veruju da je zapadnjačko sranje pita”, bio je direktan u svojj izjavi Kusturica.

Emir Kusturica je svoju karijeru počeo televizijskom dramom Nevjeste dolaze (1978) sa kojom je izazvao dosta kontraverze zbog bavljenja seksualnim tabuima i to na jedan eksplicitan način. Odmah je pokazao da nema straha da se uhvati u koštac sa mnogim temama koje drugi uveliko izbjegavaju i da ga čeka prije svega trnovit put.

Zatim je snimio svoj prvi dugometražni igrani film Sjećaš li se Doli Bel? (1981), nastao po scenariju bosanskohercegovačkog pjesnika i scenariste Abdulaha Sidrana. Za ovaj film nagrađen je Srebrnim lavom na Filmskom festivalu u Veneciji za najbolji debitantski film i nagradama FIPRESCI, AGIS i CIDLAC na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli. Kritika je dočekala ovog mladog autora kao veliku nadu jugoslovenskog filma.

Punu demonstraciju svog talenta priredio je svojim sljedećim filmom Otac na službenom putu (1985), opet sa scenaristom Abdulahom Sidranom, koji mu donosi nagradu Zlatna palma na Filmskom festivalu u Kanu i nominaciju za nagradu Oskar za najbolji strani film. Nagrađivan je Zlatnom arenom za režiju na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli, dok mu je međunarodna kritika dodijelila Gran pri za najbolji film.

Nastavio je da snima veoma kvalitetne filmove poput ljubavne drame Dom za vješanje (1988), u kojoj je glavnu ulogu odigrao naš proslavljeni glumac Bora Todorović. Film je zatim prikazan u obliku istoimene televizijske serije Dom za vješanje (1990).

Uslijedio je prvi film na engleskom jeziku Snovi u Arizoni (1993) u kojem je okupio impozantnu glumačku postavu, koju predvode Džoni Dep, Fej Danavej i Džeri Luis. Film je nagrađen Srebrnim medvedom i Posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Berlinu.

Nagrade i svjetska slava ga nisu omele i ovaj reditelj je nastavio da niže uspjehe. Snimio je svoj možda i najuspješniji film Podzemlje (1995), u kojem glavne uloge igraju Predrag Miki Manojlović, Lazar Ristovski i Mirjana Joković. Film mu je donio drugu Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Kanu, čast kojom se mogu pohvaliti samo rijetki. Fim je inače kasnije prikazan u obliku televizijske serije Bila jednom jedna zemlja (1996).

Uslijedili su dugometražni i dokumentarni filmovi Crna mačka, beli mačor (1998), Život je čudo (2004), Zavet (2007), Maradona (2008), Razgovori sa bogovima (2014), Na mliječnom putu (2016) i Pepe, jedan uzvišen život (2018), kao i televizijske serije Život je čudo (2006) i Na mliječnom putu (2018).