Nebojša Glogovac ( 1969 - 2018)

Naš poznati glumac Nebojša Glogovac (1969-2018) je svakako bio jedan od najtalentovanijih glumaca svoje generacije, kao i jedan od najtalentovanijih glumaca rođenih na prostoru Bosne i Hercegovine. Svakoj ulozi je pristupao maksimalno posvećeno i uvijek je znao kako da razveseli publiku. Odavao je utisak velike pronicljivosti i inteligencije, čak i kada igra šaljive i takoreći neozbiljne likove. Odbijao je da glumi u filmovima strane produkcije jer ih je smatrao propagandom protiv srpskog naroda. Postao je prvi glumac koji je posthumno ovjenčan najznačajnijim teatarskim priznanjem Dobričin prsten. Dom kulture u Nevesinju nosi njegovo ime. Pored toga, Pošte Srbije su 2007. godine izdale poštansku markicu sa njegovim likom, kao dio serije zvane Velikani srpskog glumišta.

 

"Život je kao olovka, svaki dan je sve kraći. Potrudite se da nešto lepo nacrtate dok ga još imate”, volio je da kaže Glogovac.

 

Nebojša Glogovac je rođen u Trebinju 1969. godine i uvijek se dičio time što je Hercegovac. Upisao je 1990. godine glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i to na nagovor glumca Milenka Zablaćanskog. Studirao je u klasi profesora Vladimira Jevtovića, u kojoj su bili i Nataša Ninković, Vojin Ćetković, Sergej Trifunović, Nela Mihailović i Boris Pingović. Glogi je sa kolegama sa klase ponekad maštao o velikom glumačkom uspjehom i osvajanju prestižne nagrade Oskar.

 

"Šta bi ko rekao kad bi dobio Oskara. Zezali smo se Vojin, Sergej i ja. Sećam se, puno smo se zahvaljivali, pa hvala ovom, hvala onom. Ali karijera, slava, zaista mi nikad nije bila u glavi. Pa nisam otišao na glumu sa osamnaest godina zbog straha da to neću moći da radim kako valja, već zbog poštovanja prema tom poslu, instiktivnog osećanja, jer racionalno nisam ništa znao o glumi, ni šta je glumčev posao, ni kako funkcioniše", govorio je Glogovac.

 

Nebojša Glogovac je filmsku karijeru započeo ulogom Bobinog (Dragan Bjelogrlić) drugara iz škole u televizijskoj seriji Bolji život (1987). Zatim je prosto nizao jednu dobru ulogu nakon druge. Gledali smo ga u filmovima Vukovar, jedna priča (1994), Ubistvo s predumišljajem (1995), Do koske (1997) i Ranjena zemlja (1999). Pohvale je dobio i za ulogu Zlatka Gavrilovića u televizijskoj seriji Porodično blago (1998-2002).

 

Teško je izdvojiti njegovu omiljenu scenu iz ovog perioda ali ako bismo morali, to bi vjerovatno bila scena u filmu Nebeska udica (2000), reditelja Ljubiše Samardžića, u kojoj objašnjava kako se postaje pravi šampion. Ova naizgled prosta rečenica je zahvaljujući Glogijevoj interpretaciji, prevazišla okvire običnog savjeta i postala jedna od najdražih rečenica izgovorenih u domaćim filmovima.

 

“Voleo bih da se za glumce praktično ne zna, da ih gledalac ne posmatra svestan njihove biografije i karijere. Volim da sam sluga u svom poslu, nije mi potrebna biografija i sve što ide uz to”, govorio je Glogovac.

 

Započeo je mnoge značajne saradnje sa poznatim rediteljima sa ovih prostora, kao što su Predrag Antonijević, Goran Paskaljević, Oleg Novković, Radivoje Andrić, Dejan Zečević, Srdan Golubović, Srđan Koljević i Danilo Šerbedžija. Sa Antonijevićem je snimio filmove Spasitelj (1998) i Zaspanka za vojnike (2018), kao i istoimenu televizijsku seriju Zaspanka za vojnike (2019), sa Paskaljevićem filmove Bure baruta (1998), Optimisti (2006) i Kad svane dan (2012), sa Novkovićem filmove Normalni ljudi (2001), Sutra ujutru (2006), Beli, beli svet (2010) i Otadžbina (2015), sa Anrićem filmove Munje! (2001) i Kad porastem biću kengur (2004), sa Zečevićem film T. T. sindrom (2002) i seriju Košarkaši (2005), sa Golubovićem filmove Klopka (2007) i Krugovi (2013), sa Koljevićem film Žena sa slomljenim nosem (2009) i seriju Branio sam Mladu Bosnu (2014), dok je sa Šerbedžijom snimio filmove Sedamdeset i dva dana (2010) i Oslobođenje Skoplja (2016). Za ulogu u pomenutom filmu Klopka nagrađen je na nekoliko inostranih filmskih festivala i to u Minsku, Milanu i Liježu.

 

Pokazao je da je raznovrstan glumac, kojem nikakva uloga ne predstavlja problem. To je i potvrdio u filmovima Bumerang (2001), Država mrtvih (2002), Hadersfild (2007), Kneževina Srbija (2008), Tehnotajz (2009), Kenjac (2009), Artiljero (2012), S/Kidanje (2013), Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa (2014), Jednaki (2014), Enklava (2015), Za kralja i otadžbinu (2015), Ustav Republike Hrvatske (2016) reditelja Rajka Grlića, Saga o 3 nevina muškarca (2017), The Books of Knjige: Slučajevi Pravde (2017) i Moj jutarnji smeh (2019).

 

"Bio je miran, mudar i krajnje jednostavan čovjek i istovremeno komplikovan čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem", rekao je o Glogovcu hrvatski reditelj Rajko Grlić, sa kojim je sarađivao u pomenutom filmu Ustav Republike Hrvatske.

 

Ne smijemo zaboraviti ni njegove hvaljene uloge u televizijskim serijama Lift (2004), Vratiće se rode (2008), Moj rođak sa sela (2008-2011), Moj ujak (2008), Lud, zbunjen, normalan (2010-2011), Vojna akademija (2012), Žene sa Dedinja (2013), Stella (2013), Ravna Gora (2013-2014), Ubice mog oca (2016-2018), Nemanjići: Rađanje kraljevine (2018) i Pet (2019).

 

Klasu je potvrdio u jednoj od svojih posljednjih uloga u filmu Južni vetar (2018), reditelja Miloša Avramovića, kao i u istoimenoj televizijskoj seriji Južni vetar (2018), u kojima je pružio zaista jeziv portret jednog šefa podzemlja.