Milivoje Tomić ( 1920 - 2000)

Naš legendarni glumac Milivoje Mića Tomić (1920-2000) je ostao upamćen po nizu sporednih uloga u našim popularnim filmovima, koje je odradio na zaista maestralan način. Vjerovatno najpoznatiju saradnju je ostvario tokom osamdesetih godina prošloga vijeka sa našim rediteljem Slobodanom Šijanom, sa kojim je snimio neke od naših najpoznatijih filmovi, kao što su Ko to tamo peva (1980) i Maratonci trče počasni krug (1982). Ne smijemo zaboraviti ni njihove zajedničke filmove Kako sam sistematski uništen od idiota (1983) i Davitelj protiv davitelja (1984). Najviše simpatija je pobrao kao Maksimilijan Topalović, najstariji član ove ekscentrične porodice, koji broji nevjerovatnih 125. ljeta i koji i ne pomišlja o smrti. Pored Šijana, Tomić je ostvario još nekoliko veoma značajnih saradnji sa našim proslavljenim rediteljima. Gledajući izuzetno bogatu karijeru ovog glumca, stiče se svakako laskav utisak da je svoje ime dopisao gotovo svakom našem značajnijem filmskom naslovu. Dobitnik je nagrade Pavle Vuisić koja mu je uručena 1997. godine na Filmskim susretima u Nišu.

Milivoje Tomić je rođen u Beogradu, gdje je i proveo svoje djetinjstvo. Prvo je upisao Pravni fakultet, ali je ubrzo shvatio da ova oblast nije za njega i zatim se prebacio u Muzičku akademiju i to u odsjek pozorišne umjetnosti. Bio je član Beogradskog dramskog pozorišta, a igrao je i u Ateljeu 212. Glumački debi mu je bila uloga Tase Praktikanta u filmu Sumnjivo lice (1954), rediteljice Soje Jovanović. Rediteljica mu je ponovo pružila šansu u filmu Put oko sveta (1964), u kojem igraju Miodrag Petrović Čkalja, Dara Čalenić i Rade Marković. Tomić je u ovoj avanturističkoj vestern komediji odigrao ulogu simpatičnog kineza Vo-Kija i pokazao svoj nesvakidašnji talenat za komediju.

Tomić je tokom šezdesetih godina imao izuzetno plodnu saradnju sa nekim od naših najznačajnijih predstavnika Crnog talasa, pokreta koji je trajao sve do početka sedamdesetih godina i koji je uveliko izmijenio jugoslovensku kinematografije. Reditelj Aleksandar Petrović je angažovao Tomića u filmovima Tri (1965) i Skupljači perja (1967), dok je sa rediteljem Živojinom Žikom Pavlovćem snimio filmove Neprijatelj (1965), Buđenje pacova (1967), Kad budem mrtav i beo (1967) i Zaseda (1969). Takođe je odigrao ulogu Mišinog (Gojko Drulović) oca u filmu Višnja na Tašmajdanu (1968) reditelja Stoleta Janovića.

Sedamdesetih godina je započeo nekoliko veoma uspješnih saradnji sa nekim od naših najznačajnijih reditelja. Sa rediteljem Srđanom Karanovićem je snimio Miris poljskog cveća (1977), Petrijin venac (1980) i Za sada bez dobrog naslova (1988), dok je sa rediteljem Goranom Markovićem snimio četiri naslova. Zaigrao je upravnika popravnog doma u Specijalnom vaspitanju (1977), Flojdovog (Dragan Nikolić) oca u Nacionalnoj klasi (1979), kao i blagajnika u filmu Majstori, majstori (1980). Dvojica umjetnika su saradnju nastavili u narednoj deceniji u filmu Tito i ja (1992).

Ne smijemo zaboraviti ni Tomićevu ulogu čika Jove Zmaja u televizijskoj seriji Neven (1974-1975), koju nerijetki smatraju jednim od naših najljepših televizijskih projekata namijenjenih djeci.

Pored toga glumca smo u ovom periodu gledali u filmovima Bube u glavi (1970), Moja luda glava (1971), Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971), Tragovi crne devojke (1972), Otpisani (1974), Parlog (1974), Zimovanje u Jakobsfeldu (1975), Salaš u Malom Ritu (1976), Čuvar plaže u zimskom periodu (1976) reditelja Gorana Paskaljevića, Više od igre (1976), Ljubavni život Budimira Trajkovića (1977), Tigar (1978), Trofej (1979) i Osvajanje slobode (1979).

Osamdesetih godina je nastavio da glumi u različitim filmskim žanrovima i snimao je i po nekoliko filmova godišnje. Treba pomenuti naslove Avanture Borivoja Šurdilovića (1980), Rad na određeno vreme (1980), Snovi, život, smrt Filipa Filipovića (1980), Šesta brzina (1981), Sok od šljiva (1981), Idemo dalje (1982), Zalazak sunca (1982), Čovek sa četiri noge (1983), Još ovaj put (1983), Igmanski marš (1983), Moljac (1984), Kamiondžije opet voze (1984), Balkanski špijun (1984), Kraj rata (1984), Nije lako sa muškarcima (1985), Život je lep (1985), Držanje za vazduh (1985), Od zlata jabuka (1986), Uvek spremne žene (1987), Oktoberfest (1987), Slučaj Harms (1987) i Braća po materi (1988). Na kraju decenije je priredio pravi komični šou ulogom neurotičnog oca glavnog junaka Radivoja Šulajića (Zoran Cvijanović) u komediji Poltron (1989), za koju scenario potpisuje Siniša Pavić. Tu prije svega mislimo na scene u kojima se Mića Tomić umiruje nakon nervnog napada tako što na gitari svira pjesmu Tiho noći, moje zlato spava.

Glumac nije dopustio da ga pozne godine sputaju u njegovoj karijeri, te smo ga gledali u filmovima Balkan ekspres (1990), Original falsifikata (1991), Tango argentino (1992) reditelja Gorana Paskaljevića, Velika frka (1992), Pun mesec nad Beogradom (1993), Dnevnik uvreda (1994), Magareće godine (1994) i Terasa na krovu (1995), kao i u televizijskoj seriji Gore dole (1996-1997).