Predrag Manojlović

Predrag Miki Manojlović je bez imalo sumnje jedan od najpoznatijih i najtalentovanijih glumaca sa ovih prostora. Tokom karijere duge cijelih pola vijeka odigrao je mnoge značajne uloge i pri tome sarađivao sa nekim od naših najistaknutijih reditelja kao što su Emir Kusturica, Goran Marković, Goran Paskaljević i Srđan Dragojević. Među rijetkim je našim glumcima koji se mogu pohvaliti sa uspješnom inostranom karijerom. Manojlović je izuzetno talentovan glumac naročito sposoban za socijalne drame i uopšteno mučne životne sudbine. Osvojio je tri nagrade za životno djelo i to Nagradu Pavle Vuisić (2004), Dobričin prsten (2012) i nagradu u festivalu u Nansiju (2016), u Francuskoj, gdje mu je rođen otac i gdje mu je živjela baka. Odlikovan je francuskim Ordenom umjetnosti i književnosti u rangu viteza (2017) i Ordenom Karađorđeve zvezde prvog stepena (2021).

Na otvaranju 50. Festa u Kombank dvorani tokom 2022. godine uručeno mu je priznanje Beogradski pobednik za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti i i tom prilikom se duboko zahvalio i rekao: "Važno je podsetiti se svih ljudi koji više nisu ovde. Da nije bilo naših uzora, predstavnika crnog talasa, da nije bilo Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Aleksandra Đorđevića, da nije bilo naslednika crnog talasa, takozvane Praške škole, ne bi ni mene bilo ovde večeras. Bez njih ne bih mogao da budem formiran, da rastem. Smatram vrlo važnim da je takozvana Praška škola bila grupa ljudi koja nije bila vezana samo za film. Bili su to režiseri koji su odlazili u pozorište, čitali knjige, koji su imali pravog razumevanja za slikarstvo, koji su imali taj osećaj hrabrog novog sveta. Sa svima njima sam radio, sem sa Lordanom Zafranovićem. A da nije njih bilo, ne bih ni ja ovde bio večeras i u svim ovim procesima u kojima sam bio i kasnije sa drugim režiserima. Najveći među njima i najbolji primer koliko režija može biti neuhvatljiva, beskrajna, bitna, važna, priznata, osporavana, voljena, nevoljena i najveći, svakako najveći među njima je Emir Kusturica".

Predrag Manojlović je rođen u porodici glumaca i nije se previše kolebao oko svog životnog zanimanja. Njegovi roditelji su Ivan Manojlović i Zorka Manojlović. Prvu ulogu je odigrao u romansi Prva ljubav (1970) reditelja i scenariste Zorana Čalića. Uslijedila je uloga ilegalca Paje u televizijskoj seriji Otpisani (1974-1975), kao i u istoimenom filmu Otpisani (1974). Još jedna značajna televizijska serija sa početka njegove karijere je Grlom u jagode (1976) u kojoj je odigrao ulogu Mikija Rubiroze i koju potpisuju scenarista Rajko Grlić i reditelj Srđan Karanović. Glumac je na ovaj način započeo dvije veoma bitne saradnje za svoju dalju karijeru. Sa Karanovićem je snimio filmove Nešto između (1982), Jagode u grlu (1985) i Besa (2009), dok je sa Grlićem snimio Samo jednom se ljubi (1981), U raljama života (1984), Za sreću je potrebno troje (1985) i Neka ostane među nama (2010).

Glumac je vjerovatno najvažniju saradnju ostvario sa našim proslavljenim rediteljem Emirom Kusturicom. Jednu od svojih najboljih uloga je odigrao u filmu Otac na službenom putu (1985), gdje je pružio nezaboravan portret nemarnog čovjeka kojem nekoliko pogrešnih i nepromišljenih postupaka iz korjena mijenja život. Za svoj trud je nagrađen Zlatnom arenom na festival u Puli. Manojlović i Kusturica su naredni decenija imali još nekoliko izuzetnih saradnji i to u filmovima Podzemlje (1995), Crna mačka, beli mačor (1998), Zavet (2007) i Na mliječnom putu (2016). Ne smijemo zaboraviti ni saradnju sa rediteljem Goranom Markovićem, sa kojim je snimio Tajvanska kanasta (1985) i Tito i ja (1992).

Gledali smo ga i u filmovima Hajka (1977), Posljednji podvig diverzanta Oblaka (1978) reditelja Vatroslava Mimice, Sezona mira u Parizu (1981), Sok od šljiva (1981), Piknik u Topoli (1981), 13. jul (1982) i Seobe (1989). Odigrao je glavnu ulogu u televizijskoj seriji Vuk Karadžić (1987), koja važi za jednu od najboljih istorijskih serija snimljenih za vrijeme SFR Jugoslavije.

Pored toga, glumac je krajem osamdestih i tokom devedestih godina sarađivao sa još jednim velikanom naše režije Goranom Paskaljevićem. Zajedno su snimili veoma cijenjene filmove Vreme čuda (1989), Tango argentino (1992), Tuđa Amerika (1995) i Bure baruta (1998). Ne smijemo nikako zaboraviti ni Manojlovićeve nezaboravne komične minijature u filmovima Srđana Dragojevića i to Mi nismo anđeli (1992), Rane (1998) i Mi nismo anđeli 2 (2005).

Manojlović je takođe imao zapažene uloge u francuskim, italijanskim i sjevernomakedonskim filmovima kao što su Kineski portret (1996), Artemisija (1997), Gypsy Magic (1997) reditelja Stoleta Popova, Mesar (1998), Oslobodi me (1999), Kriminalni ljubavnici (1999) reditelja Fransoa Ozona i Oženi me (2000).

Birao je uloge koje će da prihvati i nije obavezno letio za slavom. Odbio je ulogu u holivudskom hitu Mirotvorac (1997), u kojem igraju Džordž Kluni i Nikol Kidman, iako je sama ponuda došla od strane čuvenog američkog reditelja i producenta Stivena Spilberga.

"Nikad nisam želeo da igram negativce sa Istoka. To je bio trend, loši momci, koji su uzrok naših američkih problema, a koje ćemo mi, opremljeni high tech tehnologijom, rešiti. Nikad nisam mogao da svarim taj stereotip, samo da bih zaradio novac", rekao je glumac.

U ovom vijeku, glumac je uglavnom snimao na ovim prostorima, sa povremenim izletima u udaljene evropske zemlje. Ostvario je veoma zanimljivu saradnju sa bosanskohercegovačkim rediteljem Danisom Tanovićem, sa kojim je snimio filmove Pakao (2005) i Cirkus Kolumbija (2010), kao i sa bugarskim rediteljem Stefanom Komandarevom u filmovima Svet je veliki i spasenje je iza ugla (2008) i Sud (2014).

Treba dodati i filmove Smrtonosni transfer (2001) reditelja Žan-Žaka Beneksa, Izgubljeni mornari (2003), Mali svet (2003), Kao loš san (2003), Vrata raja (2003), Kurvin sin (2004), 100 minuta slave (2004), Ze film (2005), Matilda (2006), Završetak mora (2007), Klopka (2007), Irina Palm (2007), Hadersfild (2007), Na lepom plavom Dunavu (2008), Demoni Sankt Peterburga (2008), Largo Vinč (2008), Largo Vinč 2 (2011), Do balčaka (2014) reditelja Stoleta Popova, Neki to vole pod velom (2017), Sam samcat (2018), Grudnjak (2018), Previše lično (2020), Južni vetar 2: Ubrzanje (2021), Bilo jednom u Srbiji (2022), Stric (2022), Trag divljači (2022) i Čuvari formule (2023).

“Znam ja vrlo dobro šta ljudi danas vole i šta čitaju. Kada pročitaju i čuju nešto dobro, vrlo brzo to zaborave. Kod nas je ono na jedno ušlo, na drugo izašlo. Na terenu na kojem mi živimo ništa ne vredi i više niko nikoga ne sluša. Balkancima više ništa ne pomaže, jedino lova i samo to prolazi”, rekao je glumac.