Žan-Pol Belmondo ( 1933 - 2021)

Legendarni francuski glumac Žan-Pol Belmondo (1933-2021) je jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog Novog talasa, pokreta koji je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka mijenjao izgled svjetskog filma. Glumac je u tom periodu sarađivao sa nekim od najistaknutijih francuskih reditelja. Dugo vremena je odbijao da zaigra u Holivudu iako je dobijao česte i finansijski pozamašne ponude, dok je u rodnoj zemlji imao istu reputaciju kakvu su u Sjedinjenim Američkim Državama imali glumci Hemfri Bogart, Džejms Din i Marlon Brando. Dobitnik je nekoliko počasnih nagrada i to Zlatne palme (2011), Zlatnog lava (2016) i nagrade Cesar (2017). Takođe je dobio Nacionalni orden za zasluge, kao i Nacionalni orden Legije časti. Bio je u vezi sa glumicama Ursulom Andres i Laurom Antoneli. Belmondo je jedan od krucijalnih francuskih glumačkih imena i kako to raja voli reći, Faca kakva se jednom rađa.

 

"Rekao bih da sam uradio sve što sam želio", bio je jasan Belmondo.

 

Žan-Pol Belmondo je prvu ulogu odigrao u komediji Pješice, na konju i na točkovima (1957) reditelja Morisa Delbeza, da bi zatim zaigrao u filmovima Mladi grešnici (1958). Ubrzo je započeo saradnju sa rediteljem Klodom Šabrolom, sa kojim je prvo snimio Dvostruki obrtaj (1959), a zatim mnogo godina kasnije Doktor Popaul (1972).

 

Svjetsku slavu je stekao relativno rano, na samom početku svoje karijere, kada je zaigrao u kriminalističkoj drami Do posljednjeg daha (1960) reditelja Žana-Luka Godara. Gotovo preko noći je postao jedan od najtraženijih glumaca. Nastavio je saradnju sa Godarom u filmovima Žena je žena (1961) i Ludi Pjero (1965).

 

Belmondo je tokom ove decenije započeo niz veoma uspješnih saradnji i to sa nekim od najpoznatijih francuskih reditelja, kao što su Žan-Pjer Melvil, Filip de Broka, Anri Vernej, Žak Dere i Klod Leluš. Sa Melvilom je snimio filmove Leon Moren, sveštenik (1961), Doušnik (1962) i Magnet propasti (1963), sa De Brokom je snimio Kartuš (1962), Čovjek iz Rija (1964), Nevolje jednog Kineza u Kini (1965), Veličanstveni (1973), Nepopravljivi (1975) i Amazon (2000), dok je sa Vernejem snimio Zalutali majmun (1962), Pare na sunce (1964), Vikend u Denkerku (1964), Provalnik (1971), Strah nad gradom (1975), U lavirintu moći (1976) i Legionari (1984). To nije sve jer je sa rediteljem Dereom snimio Zločin u ljetnjem jutru (1965), Borsalino (1970), Marginalac (1983) i Usamljenik (1987), a sa Lelušom je snimio Čovjek koji mi se sviđa (1969), Cesta nevaljalog djeteta (1988) i Jadnici (1995).

 

Zvuči gotovo nevjerovatno da je jedan glumac, u relativno kratkom vremenskom periodu, sarađivao sa svim ovim velikanima režije, ali to je ipak Belmondo. Takođe je zaigrao u filmovima Vreli asfalt (1960), Sedam dana, sedam noći (1960), Dvije žene (1960), Stranputica (1961), Roberto Laroka (1961), Ludo more (1963), Lov na muškarce (1964), Nježni podlac (1966), Gori li Pariz? (1966), Kradljivac (1967) reditelja Luja Mala, Kazino rojal (1967), Ho! (1968), Mozak (1969) i Sirena Misisipija (1969) reditelja Fransoa Trifoa.

 

"Šarm je sposobnost da natjerate druge da zaborave kako zapravo izgledate", rekao je glumac.

 

Belmondo je nastavio da snima odlične filmove i nastavio je da širi krug reditelja sa kojima sarađuje. Sa rediteljem Žan-Polom Rapnom je snimio Nikola Filiber u ratu i ljubavi (1971), Loša sreća (1972), Nasljednik (1973), Afera Staviski (1974), U misiji pravde (1976) i Životinja (1977), dok je sa rediteljem Žoržom Lotnerom snimio Žaca ili bandit (1979), Lupež (1980), Profesionalac (1981), Srećan praznik (1984) i Stranac u kući (1992).

 

Kada su ga upitali o njegovom daljem učešću u akcionim filmovima, u kojima je nastupao tokom sedamdesetih godina, glumac je dao šaljiv ali jasan odgovor: "Ne želim da budem leteći deka francuske kinematografije".

 

Belmondu ni ovo nije bilo dovoljno već je svojoj bogatoj biografiji dopisao naslove As asova (1982), Velika pljačka (1985), Sto i jedna noć (1995), Posljednji obračun (1998), Možda (1999) i Glumci (2000).

 

"Nadam se da ću biti primjer svima. Nadam se", rekao je glumac.

 

Posljednju ulogu je odigrao u filmu Čovjek i njegov pas (2008), reditelja Fransisa Hustera, koji je zapravo baziran na italijanskom filmu Umberto D. (1952) reditelja Vitorija de Sike.