Gordon Vilis ( 1931 - 2014)

Аmerički direktor fotografije Gordon Vilis (1931-2014) je jedan od najznačajnijih ljudi u ovom poslu, bez kojeg je gotovo nemoguće zamisliti američku filmsku industriju dvadesetog vijeka. Zaslužan je između ostalog za besprekoran izgled filmske trilogija Kum (1974-1990) reditelja Frensisa Forda Kopole, a istaknutu saradnju je imao i sa rediteljem Vudijem Alenom. Malo umjetnika je uspjelo da prikaže Njujork poput Vilisa i Alena. Zajedno su snimili neke od najboljih Alenovih filmova Eni Hol (1977), Interijeri (1978), Menhetn (1979), Sjećanje na zvjezdanu prašinu (1980), Seksi komedija ljetne noći (1982), Zelig (1983), Brodvej Deni Rouz (1984) i Purpurna ruža Kaira (1985).

"Vudi i ja vidimo Njujork kao crno-bijeli grad, a ja volim da snimam anamorfne slike širokog ekrana. Spojite to dvoje, uperite kameru u pravom smjeru i dobit ćete romantičnu stvarnost Menhetna", izjavio je Vilis povodom filma Menhetn.

Gordon Vilis je filmsku karijeru počeo sredinom šezdesetih godina i zaista brzo je postao cjenjeno ime u svom poslu. Ako je vjerovati mnogim kritičarima upravo je on definisao izgled američkog filma sedamdesetih godina. Nije radio sa mnogo reditelja i tokom svoje karijere nije snimio previše filmova. Pored Kopole i Alena, najvažniju saradnju je ostvario sa američkim rediteljima Alanom Džejom Pakulom. Pakula je izabrao Vilisa za filmove Klut (1971), Ubice i svjedoci (1974), Svi predsjednikovi ljudi (1976), Konjanik (1978) i Nedokazana krivica (1990). Posljednji put su sarađivali u trileru Anđeo sa dva lika (1977), u kojem glavne uloge igraju Harison Ford i Bred Pit. Ovo je zapravo posljednji film u Vilisovoj karijeri ali i u karijeri reditelja Pakule.

"Ne bih rekao da je moj stil naturalistički. Rekao bih da je to rekonstruisana stvarnost koja uljepšava ono što je već tu", izjavio je Vilis.

Vilis je u svom radu često naglašavao mrak i dosta njegovih filmova imaju mračan ton, da bi zatim taj isti ton vješto razbijao svjetlom. Ovaj sukob boja je često koristio kako bi naglasio unutrašnji moralni konflikt filmskih protagonista. Posebno treba naglasiti scene u nastavku Kum 2 (1974) u kojima pratimo životni put mladog Vita Korleonea (Robert de Niro). Vilis je namjerno snimao u periodu dana pred sam zalazak sunca (golden hour), kako bi dobio razdvojene iskre svjetlosti koje se probijaju i koje formiraju nostalgičan osjećaj za prošlim vremenom. Mnoge Viliove kolege su pokušale da kopiraju ovu filmsku tehniku prilikom vraćanja u prošlost.

Upitan zašto se tako rano penzionisao Vilis je šaljivo odgovorio: "Umorio sam se od pokušaja da izvučem glumce iz kamp prikolica i da ih nagovaram da stoje na kiši".