Noć živih mrtvaca

28.11.2008 07:50

Američki reditelj Džordž Romero je stekao veliku naklonost kritike i publike kada je za veoma skroman budžet snimio nezavisni horor film Noć živih mrtvaca (1968). Romero je svakako izuzetno značajan za popularizaciju zombija u Holivudu, iako ih je on zapravo u originalu nazvao gulovi. Film je kasnije doživio više takoreći neslužbenih rimejk filmova, kao i jedan oficijalni rimejk Noć živih mrtvaca (1990). Režija je pripala dotada glumcu i velikom majstoru za specijalne efekte Tomu Saviniju. Rimejk je nakon premijere naišao na uglavnom negativne ocjene kritike i publike, da bi se vremenom njegova reputacija donekle popravila.

Nakon smrti brata Džonija Toda (Bil Mouzli) od strane grupe zombija, preplašena Barbara (Patricija Talman) pronalazi utočište u jednoj obližnjoj kući, gdje joj pomaže stranac Ben (Toni Tod). Dvoje ljudi zatim traže po kući sve velike i čvrste komade drveta kako bi spriječili zombije da prodru u kuću. Ubrzo saznaju da se u podrumu kuće nalaze bračni par Hari Kuper (Tom Tauls) i Helen (Mekki Anderson), kao i njihova ćerka Sara (Heder Mazur), koju je ugrizao zombi i koja se smrtno razboljela. Tu su još i mladi Tom Bitner (Vilijam Batler) i Džudi Rouz Larson (Keti Fineran). Grupa preživjelih ne može jednoglasno dogovoriti šta da čine. Porodica Kuper se zaključava u podrum dok ostali brane prizemlje kuće.

Tom Savini je prihvatio da režira ovaj film na nagovor samog Džordža Romera, sa kojim je prethodno sarađivao u filmovima Martin (1977) i Zora živih mrtvaca (1978). Možemo slobodno reći da se Savini veoma dobro snašao, naročito kada znamo da je riječ o rimejku i da je ovo prvi dugometražni film koji samostalno režira. Savini i scenarista Romero se uglavnom drže originala i ne donose naročito mnogo inovacija. To je zapravo bila jedna od većih zamjerki kritike upućena ovom naslovu. Poznati kritičar Rodžer Eber je naveo da ne vidi uopšte smisao u ovom rimejku jer prosto previše podsjeća na original. Određene razlike u odnosu na original ipak postoje. Novi zombiji koje sada gledamo posjeduju daleko više fizičke snage i zbog toga su daleko opasniji. Bilo kako bilo, Savini i Romero se uglavnom drže narodne umotvorine koja kaže da ne treba popravljati ono što nije pokvareno, što se ispostavilo kao dobar potez. Nerijetko čak čujemo iste rečenice koje smo prethodno čuli u originalu i to bez bilo kakvih izmjena.

Reditelj Savini koristi već prve kadrove filma da oda jasnu počast originalu. Džonijevo neprimjereno i uporno zadirkivanje njegove sestre Barbare na grobu njihove majke se odjednom pretvara u noćnu moru, kada mlade ljudi počinje da proganja nekoliko pomahnitalih ljudi željnih ljudske krvi. Radnja filma se ubrzo zatim seli u jednu kuću u kojoj se igrom slučaja nađe sedam preplašenih ljudi, baš kao u originalu. Savini i Romero prave sasvim dobar portret ovih prostih ljudi koji pokušavaju da ostanu pribrani kako bi sačuvali živu glavu. Zanimljivo je gledati ih kako pokušavaju da premoste lična neslaganja i kako se trude da donesu najbolje moguće odluke u ovim izuzetno teškim trenucima. Postupci protagonista su uglavnom logični i stičemo utisak da bismo svi mi slično postupili, tačnije napravili slične greške. To se prije svega odnosi na dilemu između ostajanja u kući, koja pruža određenu bezbjednosti ili bježanja iz te iste kuće u nadi za daleko sigurnijim utočištem. Ostanak u kući opet povlači novu dilemu koja ponovo dijeli progoniste u dvije grupe. Dok najstariji član porodice Kuper želi da ostane sa svojom porodicom zaključan u podrum, Ben ipak smatra da bi najbolje prošli kada bi napravili svojevrsno utvrđenje u prizemlju kuće i zablokirali prozore čvrstim predmetima, poput ulaznih vrata.

Reditelj Savini pokazuje veliku suzdržnost prilikom snimanja filma, što je zaista veliko iznenađenje za umjetnika poznatog pod nadimkom Kralj izlučevina (the king of splatter). Savini je sam kasnije naveo u razgovoru sa novinarima da je konstantno pokušavao da bude suzdržan po pitanju nasilnih scena, a da je samu inspiraciju pronašao u autentičnim primjerima autopsije u udžbenicima forenzičke patologijale, ali i u arhivskim snimcima nacističkih koncentracionih logora. Pored toga, ljubitelji filma će vjerovatno primjetiti metaforu velikog progona Afroamerikanaca od strane bjelaca, naročito zato što je jedan od glavnih glumaca Afroamerikanac. U svakom slučaju, Savinijevo i Romerovo temeljno istraživanje je nadahnulo umjetnike i pomoglo im da sa velikom dozom opreza pristupe samom snimanju. U završnici filma vidimo surov prikaz odnosa naoružane grupe ljudi koji koriste zombije kao svojevrsne pokretne mete.

Veliki akcenat je svakako stavljen na same likove koje igraju veoma talentovani glumci. Zanimljivo je vidjeti američkog glumca Tonija Toda koji u svojoj prvoj sceni prilikom izlaska iz kamioneta drži kuku u ruci. Na ovaj način kao da najavljuje svoju naslovnu ulogu u natprirodnom hororu Slatkišar (1992) reditelja Bernarda Rouza. Pored veoma raspoloženog Toda, koji pokazuje veliku pripravnost i odlučnost da preživi, treba izdvojiti Patriciju Talman, kao i Toma Taulsa, koji je tokom svoje karijere odigrao mnoge zlilovce.

Noć živih mrtvaca je veoma dobar rimejk koji je inferioran originalu, od koga je vjerovatno previše toga posudio, ali koji opet nudi nekoliko veoma zanimljivih likova i mnoga uzbuđenja.

By The poster art can or could be obtained from Columbia Pictures., Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=21441042