Samuraj

07.09.2005 07:55

Gledajući bogatu dugogodišnju karijeru francuskog glumca Alena Delona nekoliko njegovih uloga se ipak ističe od ostalih. Jedna od njih je svakako uloga plaćenog ubice Džefa Kostela u filmu Samuraj (1967) reditelja Žan-Pjera Melvila. Glumac je dobio velike pohvale za ovu ulogu, dok je sam film pokazao izuzetno utucajnim.

Plaćenik Džef Kostelo (Alen Delon) izvršava naručeno ubistvo vlasnika noćnog kluba, ali ga tom prilikom jasno vidi pijanistkinja (Keti Rozje), pa čak donekle i jedan od barmena (Robert Favart) u tom klubu. Džefa privodi policijska patrola koja nasumično po pariškim ulicama bira ljude koji bi mogli biti izbršioci ubista. Tokom policijskog prepoznavanja, svjedokinja i pijanistkinja ipak tvrdi da Džef nije ubica i da nije njega vidjela to veče, te je policijski komesar (Fransoa Perije) prisljen da ga pusti, ali naređuje patroli da ga ne ispušta iz vida. Pored toga, Džef ima jak alibi, koji mu je omogućila Džejn Legranž (Natali Delon) koju povremeno viđa i koja živi sa imućnim čovjekom Vejnerom (Mišel Buason).

Reditelj Žan-Pjer Melvil započinje ovaj film veoma dugim i statičnim kadrom u kojem gledamo glavnog junaka Džefa Kostela koji mirno leži u svom krevetu u veoma trošnom stanu, u kojem još vidimo samo jednu pticu u kavezu. Nakon imena glumaca i aktera ovog filma, ugledamo citat za kojeg reditelj Melvil tvrdi da je preuzet iz Bušida, japanskog kodeksa moralnih načela kojeg su se pridržavali samuraji. Po svemu sudeći, citat je zapravo lično smislio sam reditelj, možda tek inspirisan Bušidom. Sličnu takoreći podvalu je imao i u filmu Crveni krug (1970) kada je jedan epigraf lažno pripisao Budi. U svakom slučaju, dalje gledamo Kostela koji ustaje i izuzetno pažljivo namješta šešir, dok se gleda u ogledalo, prije nego što napusti svoj stan. Pronicljiviji dio publike će vjerovatno zapaziti ovaj takoreći pedantni Kostelov momenat jer dosta toga govori o njegovom metodičnom načinu rada. Pored toga, prvu riječ u ovom filmu čujemo tek nakon deset minuta što nam jasno sugeriše da će unutrašnji konflikt likova imati veliki presedan nad dijalogom istih. Ovaj početni statični kadar direktora fotografije Anrija Dekeja je svakako daleko zanimljiviji nego što to možda na prvi pogled izgleda i krije dosta simbolike. Čak ni ptica koju neprekidno čujemo nije bez razloga u ovom filmu.

Reditelj Melvil i direktor fotografije Dekej namjerno biraju zapuštene dijelove Pariza koje u određenim trenucima uopšte ne možemo povezati sa današnjom prijestolnicom Francuske. Izbor uglavnom pada na sivu i plavu boju, koje daju željenu noar atmosferu i koje na neki način neutrališu ostale boje iz ovog inače kolor filma. Atmosferi svakako dosta pomaže i džez muzička podloga kompozitora Fransoa de Rubea. Iskusni Melvil pomno prati svog plaćenog ubicu dok obavlja poslovni zadatak i tom prilikom nimalo ne žuri sa samom egzekucijom, već nam dopušta da vidimo njegov cijeli takozvani modus operandi. Dekejevi kadrovi su veoma dugi i u njima često vidimo glavnog glumca Alena Delona, koji nas prosto prisiljava da pratimo svaki njegov pokret i to sa dosta strijepnje i bez imalo predaha. Svako ko danas pogleda ove scene, snimljene prije više od pola vijeka, doćiće do zaključka da su one itekako potrebne modernim kriminalističkim filmovima i uopšteno današnjem Holivudu. Dok današnji filmski autori previše brzo hitaju prema presudnim trenucima u kojima su protagonisti prinuđeni da posegnu za pištoljom, Melvil opet dijabolično odlaže ove scene ishoda i poigrava se sa našim strpljenjem i našim nervima. Zahtjeva od nas veliku pažnja i strpljenje, ali nas zbog toga itekako nagrađuje. Oružani sukobi su po pravilu kratki ali zaista uzbudljivi i ispraćeni iz neočekivanih uglova kamere, te bude u nama momentalnu želju da ih ponovo vidimo.

Nakon pomenutog sporijeg uvoda, radnja svakako počinje ubrzano da se razmotava i mnogi dijelovi priče, koje možda odmah nismo rzumjeli ili prihvatili, postaju daleko jasniji i počinju da imaju savršenog smisla. Najveća draž je ponovo u samom iščekivanju dok se l svi djelovi slagalice konačno ne sklope u jednu adekvatnu cijelinu. Neke od možda i najboljih scena dolaze zaista neočekivano i to od strane sporednih protagonista, koje vidimo samo na kratko. Treba izdvojiti scenu prepoznavanja u policijskoj stanici u kojoj jedan od svjedoka Vejner (Mišel Buason), koji tvrdi da nije baš dobro obratio pažnju na dešavanja kojima treba da svjedoči, na kraju ipak prepozna ubicu, ali i šta je tačno nosio na sebi i zbog toga izazove divljenje i samog policijskog komesara (Perije).

Alen Delon je odigrao vjerovatno jednu od svojih najboljih uloga u karijeri. Uspijeva da nam okupira pažnju bez suvišnih i često nepotrebnih riječi i zbog toga razvijamo jaku emocionalnu povezanost sa njim. Brinemo za njegovu sudbinu sve do posljednjih kadrova filma. Delon zrači zaista velikom harizmom i njegovi dobro uvježbani pokreti nas pomalo podsjećaju na jednu dobro usklađenu i povezanu mašinu. Odličnu ulogu je takođe odigrao Fransoa Perier, koji je do tada veoma često igrao komične uloge. Svojevrsni rizik se isplatio jer je Perier odvažno stao nasuprot Delona i adekvatno predstavio jednog pronicljivog policijskog službenika. Perier, Melvil i Delon su ponovo udružili snage u filmu Crveni krug. Ostatak glumačke postave je takođe na visini zadatka.

Na kraju, možda je ipak najjači adut ovog naslova enorman uticaj koji je ostavio na buduće generacije reditelja. Inspirisao je mnoge značajne reditelje, kao što su Majkl Viner (Ubica), Volter Hil (Vozač), Žorž Lotner (Profesionalac), Džon Vu (Ubica), Luk Beson (Nikita, Profesionalac), Dejvid Finčer (Sedam, Ubica), Džim Džarmuš (Put samuraja), Džoni To (Fulltime Killer, Osveta), Pang Ho-Čeung (Ti pucaš, ja pucam), Itan Koen i Džoel Koen (Nema zemlje za starce), Klint Istvud (Gran Torino), Anton Korbijn (Amerikanac) i Nikolas Vinding Refn (Vozač).

Samuraj je odlično režiran i odlično odglumljen film koji sa razlogom već dugi niz decenija stoji na vrhu ponude kriminalističkih trilera i kojeg će zaista teško bilo ko nadmašiti.

Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=2298617