Kazanova

17.07.2007 07:15

Italijanski reditelj Federiko Felini i njegov sunaronjak i producent Dino de Laurentis su zajedno sarađivali na veoma cijenjenim filmovima Ulica (1954) i Karabinjerske noći (1957) i publika je jedva čekala njihovu sljedeću saradnju. Film o čuvenom venecijanskom zavodniku Đakomu Kazanovi je djelovao kao savršen izbor. Međutim, dok je Laurentis zamišljao film kao romantičnu i zabavnu posjetu srednjovjekovnoj Veneciji, Felini je imao potpuno druge zamisli. Laurentis se ubrzo povukao iz ovog projekta, dok je Felini pronašao druge izvore finansiranja i završio film onako kako je on to zamislio. U svakom slučaju, Felini je nakon jednog od svojih najemotivnijih i takoreći najpristupačnijih filmova Amarkord (1973), snimio film koji djeluje kao suprotnost ovom naslovu i koji dosta podsjeća na njegov kontraverzni film Satirikon (1969).

Tokom posjete Veneciji, Đakomo Kazanova (Donald Saterlend) je uhapšen i zatvoren od strane Visokog suda zbog svog nedoličnog ponašanja. Kazanova bježi iz zatvora u Francusku gdje upoznaje gospođu Durfe (Sesili Braun), koju naročito zanima njegovo poznavanje alhemije. Đakoma ne drži mjesto i često putuje poznatim evropskim gradovima. Na kratko sreće i svog brata Frančeska Đuzepea Kazanovu (Nikolas Smit).

Reditelj Federiko Felini je uložio dosta vremena i truda u ovaj film i nije odustao sve dok nije bio potpuno zadovoljan sa učinjenim i dok se svaki djelić nije uklopilo u njegovu konačnu viziju. Na filmu je radio, zajedno sa scenaristom Bernardinom Zaponijem, dugih četiri godine, a dvojac je veliku inspiraciju pronašao u samim Kazanovinim memoarima Moja životna priča (1962, reizdanje 1971), koja važe za jedan od najprovokativnijih literarnih izvora koji prikazuju običaje i norme evropskog društva tokom osamnaestog vijeka. Felini je nakon pročitanih memoara stekao utisak da je glavni junak zapravo jedna isprazna i tragična figura koja više izaziva žaljenje, nego zavist i divljenje. Film je velikim dijelom lišen avanturističkog ili zavodničkog duha i nudi nam jednu zaista ispraznu ljušturu od čovjeka kojeg srećemo u njegovim poznim životnim godinama. Već u uvodnim scenama filma Kazanova se upušta u seksualne izopačenosti sa jednom časnom sestrom, dok ih krišom posmatra bogati veleposjednik, koju im je zapravo ustupio svoj zamak. Felini prikazuje ove scene poput ritualnog plesa i zbog toga je sam seksualni čin prikazan sa daleko manje erotizma nego što bismo mogli da očekujemo. Sam čin djeluje gotovo pa mehanički i u njemu Kazanova iznova ponavlja jedan te isti pokret i zapravo podsjeća na svoju neobičnu metalnu muzičku kutiju iz koje izlazi sova i zatim se ponovo u nju vraća. Ti seksualni trijumfi su vjerovatno prestali da mu nude fizičku satisfakciju, ali mu ipak nude poštovanje i veličanje svih ljudi koji se tada nalaze u njegovoj neposrednoj blizini. Zanimljivo je vidjeti kako koristi kratak momenat nakon već pomenutog seksualnog čina i pokušava da ubijedi bogatog veleposjednika koji mu je ustupio svoj zamak u svoje naučne sposobnosti. Ova cjelokupna scena je bitna jer odmah dobro razumijemo Kazanovu i svijesni smo njegovih ambicija, koje nikada ne uspijeva da ostvari.

Film je u snimljen u rimskom studiju Ćinećita i to se bar donekle i primjeti, uprkos velikom talentu Felinija i direktora fotografije Đuzepea Rotuna. Uglavnom gledamo scene enterijera, dok su takoreći vanjske scene prilično rijetke i uglavnom snimljene noću, uz dosta magle, tako do smo djelimično lišeni magije čuvenih mjesta kao što je Venecija. Sa druge strane, gledamo ponekad zaista raskošne baletske predstave koje su priređivane krugu veoma bogatih ljudi. Međutim, najveći problem ovog filma je sam tempo kazivanja koji je zaista spor i koji uveliko testira strpljenje publike. Prosječan gledalac će vjerovatno osjetiti veliki zamor čak i tokom prve polovine ovog filma. Svi oni kojima ime italijanskog filmskog majstora ne znači previše vjerovatno neće po dobru pamtiti ovaj naslov. Stvari donekle popravlja italijanski kompozitor Nino Rota koji je napisao još jednu veoma zanimljivu muzičku podlogu, koja dosta podsjeća na muziku koju čujemo na ringišpilu.

Felini je napravio dobar izbor kada je angažovao američkog glumca Donalda Saterlenda za naslovnu ulogu. Glumac je inače te iste godine prosto briljirao u filmu Dvadeseti vijek (1976) reditelja Bernarda Bertolučija. Ponovo pokazuje dijaboličnu kombinaciju otmjenosti i izopačenosti i vrijedno pomaže Feliniju da naslika zaista originalnu viziju italijanskog zavodnika. Pristao je da obrije svu kosu iznad čela i stavio protezu na nos. Predstavio je Kazanovu kao učenog i obrazovanog čovjeka, koji poznaje različite naučne vještine ali koji ne umije da se nosi sa svojim niskim porivima. U Kazanovi svakako tinja želja za običnim životom, za tom jednom posebnom ženom, ali nikada ne istraje u svojim željama. Veliki Felini ponovo pokazuje da njegovi junaci nemaju dovoljno mentalne snage i hrabrosti da naprave velike i bitne životne promjene i na taj način ne dozvoljavaju sebi da budu zaista sretni. Sjetimo se samo lika Marčela Rubinija, kojeg igra Marčelo Mastrojani u filmu Sladak život (1960). Kao što su mnogi kritičari to primjetili, Felinijev Kazanova želi velike i značajne stvari ali na kraju pada kao žrtva sopstvenih niskim poriva.

Felini je na momente intrigantan biografski film koji se može preporučiti onim ljubiteljima filma koji naročito cijene Federika Felinija i koji imaju veliko strpljenje.

By IMDb, Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=7629933