Ruski konzul

17.03.2024 09:56

Naš proslavljeni glumac Žarko Laušević je svakako neko koga život nije milovao i mazio, već mu je taj isti život otkrio svu njegovu surovost. Svoj trnovit put je okončao nakon duge i teške bolesti, a posljednju ulogu je odigrao u filmu Ruski konzul, reditelja Miroslava Lekića, nastalom po istoimenom romanu političara i književnika Vuka Draškovića. Draškovićevi obožavaoci su roman čekali preko tri i pol decenije, ali su uglavnom zadovoljni učinjenim. Nije naravno slučajno ni što se ovaj film premijerno prikazuje na dan martovskog pogroma srpskog civilnog stanovništva na Kosovu i Metohiji.

Početkom sedamdesetih godina prošloga vijeka srpski psihijatar Ilija Jugović (Nebojša Dugalić) nakon jednog skandala napušta Beograd i odlazi da radi na Kosovo u Prizren. Doktor Muricija (Svetozar Cvetković) odlučuje da Ilija ne radi kao psihijatar već kao ljekar opšte prakse. Pola godine kasnije milicija u bolnicu dovodi rasijanog Ljubu Božovića (Žarko Laušević), koji za sebe tvrdi da je ruski konzul Ivan Stepanovič Jastrebov. Ilija pomaže pacijenatu i tom prilikom se suprotstavlja dvojici milicajaca. Naredni dan doktor Muricije pokušava da ubijedi svog novog kolegu da Ljubo nikada nije posjetio ovu bolnicu i da su sinoćni događaji samo plod njegove mašte. Odlučni Ilija ipak pronalazi Ljubu, koji živi sa suprugom i sinom i radi kao profesor istorije. Ilija želi da mu pomogne i predlaže doktoru Muriciju da ga uključi u doktorsku terapiju. Pored toga saznaje da Ljubo trpi velike pritiske lokalnog albanskog moćnika Halita Beriše (Visar Viška). Naime, Beriša želi da iseli Iliju i njegovu porodicu iz Prizrena.

Reditelj Miroslav Lekić je imao niz takoreći olakšavajućih okolnosti kad je odlučio da ekranizuje knjigu Vuka Draškovića. Naime, već je jednom ekranizovao knjigu ovog pisca i to Nož (1982) i tom prilikom je sarađivao upravo sa glumcem Žarkom Lauševićem. Naš proslavljeni glumac je tada igrao Iliju Jugovića, kojeg ovaj put tumači glumac Nebojša Dugalić. Lauševiću je pripala naslovna uloga i možemo slobodno reći da se odlično snašao u njoj. Uspijeva da nas zasmije i rastuži i to često u veoma kratkim vremenskim intervalima. Zanimljivo je čuti i njegove fanatične proruske stavove, zatim kako prepričava djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i kako bez greške citira Petra II Petrovića Njegoša. Suptilno dodaje dozu mistike svom borcu protiv vjetrenjača i tjera nas u razmišljanje o njegovom psihičkom stanju. Uspijeva da bude uvjerljiv u ovoj složenoj ulozi, koja možda samo djeluje da je lagana za izučiti. Veliki glumac se oprostio na dostojan način što će biti bar mala utjeha za sve ljubitelje filma.

Reditelj Lekić, poput autora Draškovića ne preza od kontraverze, što vidimo već u prvim scenama filma. Glavni junak filma je grešan, nesavršen čovjek koji je imao ljubavnu aferu sa svojom pacijenticom, koja je završila tragično. Ovaj intrigantni uvod se kasnije dobro uklapa u mnoge nemile događaje. U svakom slučaju reditelj Lekić daje zanimljiv prikaz sedamdesetih godina prošloga vijeka u SFR Jugoslaviji i dobro prikazuje složen odnos Srba i Albanaca na Kosovu. U ovom prošlom vremenu nije bilo strano da se određeni događaji, koji ne idu u prilog tadašnjoj partiji, ne smiju javno pominjati i da se zapravo moraju tretirati kao da se nikada nisu ni dogodili. Mlađa publika će vjerovatno sa podsmijehom gledati scene u kojima Iliju Jugovića kolega Muricija pokušava da ubijedi da previše radi i da mu se zbog toga pričinjavaju stvari. Sa druge strane, svi oni koji su živjeli u vremenu bivše Jugoslavije će vjerovatno ove scene gledati potpuno drugim očima. Lekić je pokazao u pomenutom filmu Nož da ima problema sa tempom filma prilikom pričanja jedne epske priče i sada ponovo pokazuje da nije naučio na svojim greškama. Ruski konzul počinje u određenim trenucima da izaziva zamor kod publike, ali mnogi zanimljivi likovi popravljaju situaciju.

Najbolji sud o ovom filmu možemo donijeti na osnovu scena smještenih u zatvor. Tu vidimo sve prednosti ovog filma, ali i neke od nedostatka. Svakako ćemo dugo pamtiti upravnika zatvora, kojeg odlično igra banjalučki glumac Ljubiša Savanović i koji ne preza od premlaćivanja zatvorenika, kao i vođu zatvorenika Limanija, kojeg igra albanski glumac Mensur Safhiju. Međutim iskusniji ljubitelji filma će vjerovatno primjetiti da reditelj Lekić predstavlja zatvorski sistem na jedan način koji je dobro poznat mnogim holivudskim filmskim stvaraocima. Tu opet mislimo na već pomenutog upravnika sa sadističkim tendencijama, kao i vođu zatvorenika Limanija koji donosi mnoge bitne odluke u ovom okruženju. Uprkos velikom trudu glumaca ovakve likove smo previše često gledali u sličnim filmovima i ne možemo reći da smo potpuno oduševljeni. Isto tako scene između Srbina Jugovića i Albanca Limanija su zanimljive ali ipak ponekad djeluju previše očigledne. Da li slučajno ili namjerno Ruski konzul podsjeća na čuveni američki film Bjekstvo iz Šošenka (1994), reditelja Frenka Derebonta, u kojem glavne uloge tumače Tim Robins i Morgan Frimen.

Velike pohvale svakako idu za izvrsnu scenu u samoj završnici filma u kojoj Lekić, odnosno Drašković, oštro kritikuju srpske stanovnike na Kosovu koji podlo igraju na kartu emocija, kako bi što jeftinije kupili kuće od svojih sunarodnika, da bi ih zatim prodali Albancima po daleko većim cijenama.

Ruski konzul je veoma dobar film kojeg treba preporučiti svim poštovaocima lika i djela Žarka Lauševića.

Аутор: Извор (ККНС4), Fair use, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=4499510