Snježno društvo

10.01.2024 15:30

Malo starija publika se vjerovatno sjeća tragedije iz oktobra 1972. godine u kojem se jedan putnički avion srušio na planinski masiv Anda. Među putnicima aviona bila je i urugvajska ragbi ekipa Old Christians Club. Ovaj događaj je već nekoliko puta ekranizovan, od kojih je najpoznatiji film Preživjeli (1993), koji je baziran na knjizi Alive: The Story of the Andes Survivors (1974), britanskog autora Pirsa Pola Rida. Španski reditelj Huan Antonio Garsija Bajona je odlučio da ponovo prikaže ovaj nemili događaj i ovaj put je inspiraciju pronašao u knjizi Snježno društvo (2009) urugvajskog autora Pabla Viercija.

Kada se putnički avion sruši na glečerima Anda, grupa preživjelih, među kojima je urugvajska ragbi ekipa Old Christians Club, pokušava da opstane u teškim vremenskim uslovima. Među preživjelim su između ostalih i Numa Turkati (Enzo Vogrincic), Fernando Nando Parado (Agustin Pardela), Roberto Kanesa (Matijas Rekalt), Havijer Metol (Esteban Biljardi), Marselo Perez del Kastiljo (Diego Vegezi), Arturo Nogeira (Fernando Kontinđani), Adolfo Fito Strauč (Francisko Romero), Eduardo Strauč (Rafael Federman), Alfredo Pančo Delgado (Valentino Alonso), Gustavo Zerbino (Tomas Volf), Antonio Tintin Vizintin (Agustin Dela Korte), Karlitos Paez (Felipe Gonzalez Otano), Roj Harli (Endi Prus), Gustavo Koco Nikolič (Blas Polidori), Diego Storm (Felipe Ramusio), Hose Luis Koče Insijarte (Simon Hempe) i Pedro Algorta (Lučano Čaton).

Na samom početku ovog filma čujemo kratku naraciju koja odmah budi našu pažnju jer na jedan intrigantan način evocira mučne događaje koji će zadesiti ovu grupu mladih ljudi. Svega toga su naročito svjesni svi oni koji su pogledali neke od filmova o ovom događaju, od kojih je najpoznatiji već pomenuti film Preživjeli (1993), u kojem jednu od glavnih uloga igra američki glumac Itan Houk. Španski reditelj Huan Antonio Garsija Bajona zna kako da na pravi način potroši budžet koji ima na raspolaganju i koji nikako nije skroman. Po svemu sudeći pravi kombinaciju između snimanja u studiju i snimanja na lokaciji, kako bi snimio što bolje kadrove, a kako bi se opet uklopio u budžet. Bajona, koji je uspjeh doživio filmom katastrofe Nemoguće (2012), pokazuje da mu zaista dobro leže filmovi u kojima protagonisti osjete zastrašujuću stranu prirode na sopstvenoj koži.

Nakon kraćeg uvoda, koji ima za cilj da nas što bolje upozna sa mladim sportistima, reditelj Bajona nas prosto hvata nespremne i tjera nas da sa velikom nevjericom gledamo kadrove rušenja aviona. Kamera urugvajskig direktora fotografije Pedra Lukea rijetko kada napušta kabinu aviona, kako bismo osjetili tjeskobu i strah kroz koju prolaze putnici u avionu. Kratki kadrovi u kojima vidimo krilo aviona koje se povija pod naletima vjetra su samo najava trenutka kada avion udara u vrh jedne planine i ruši se. Sama scena rušenja aviona, u kojoj vidimo različite udarce i lomove koje pretrpe putnici je zaista neugodna za gledanje ali je nesporno vješto snimljena i u nju je unijeto dosta truda. Reditelj Bajona odmah jasno stavlja do znanja da je ovo jedna teška i nemilosrda priča i da nije za osjetljivu publiku. U jednom trenutku počinje da ispisuje imena putnika koji su poginuli tokom sletanja, a zatim i imena svih onih koji su poginuli u narednom periodu. Ovaj potez se čini neobičnim za jedan dugometražni film i obično ovakve scene vidimo tek u odjavnoj špici, ali ovaj ist potez svakako nosi veliku emotivnu težinu jer priča o mladim ljudima koji su izgubili svoje živote.

Bajona i trojica scenarista, među kojima je i njegov stari saradnik Bernat Vilaplana, unose potrebnu dozu realizma i ne dozvoljavaju ni jednom od svojih junaka da se istakne iz grupe. Pored toga kasting je sastavljen od urugvajskih i argentinskih mladih glumaca, od kojih mnogi od njih po prvi put staju pred kameru i snimaju jedan dugometražni film. Zbog svega toga publika ne zna ko će sljedeći da nastrada i na koji način, dok Bajona u jednom jezivom trenutku pokazuje da i samo mjesto skloništa može lako postati mjesto smrti. Direktor fotografije Lukea često koristi uske kadrove da prikaže očaj mladih ljudi, dok su scene kanibalizma, koje uglavnom svi znamo da dolaze, odrađene bez prikaza koji bi izazvali mučninu kod same publike. Reditelj i ekipa su napravili zaista dobar posao i publika razumije očajničke postupke ovih mladih ljudi koji žele da prežive. U određenim trenucima u filmu gotovo da ne vidimo boju, tako da je animalistički poriv kod ljudi još više naglašen. Film takođe vješto nameće pitanje prava jednog pojedinca na ovakav svirep akt, kako bi spasio sebi i svojim drugovima život.

Snježno društvo je mučan ali zaista kvalitetan film o preživljavanju koji pokazuje da se i već viđeni događaji mogu ispričati na nov i zanimljiv način.

By CineMaterial, Fair use, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=74765630