Posljednje Demetrino putovanje

21.09.2023 12:06

Norveški reditelj Andre Everdal pravi zanimljiv uvod, u kojem čujemo kapetana broda Demetra, koji svoje riječi zapisuje u dnevnik koji vodi. Ovaj potez svakako nije naročito drugačiji od mnogih drugih početaka koje smo vidjeli, ali daje ovom filmu svojevrsni staromodni osjećaj i samo zbog toga zaslužuje pohvalu. Isto tako publika odmah stiče utisak da je riječ o nekom izuzetno moćnom stvorenju, koje nije ljudskog porijekla. Reditelj Everdal se sasvim dobro snalazi sa ovom ekranizacijom knjige Drakula (1897), autora Brema Stokera, naročito kada shvatimo da je riječ o samo jednom poglavlju ove knjige pod nazivom Kapetanov dnevnik. Pravi uvjerljiv prikaz broda i njegove posade sa kraja devetnaestog vijeka. Uski i mračni hodnici potpalublja broda Demetra djeluju kao idealno mjesto za prikazati borbu za opstanak.

Tokom 1897. godine posada broda Demetra, koju predvodi kapetan Eliot (Lijam Kaningam), isplovljava iz luke Varna u Bugarskoj za London. Preplašeni stanovnici iz Rumunije ne žele da pomognu sa transportom velikih drvenih sanduka u brod, već žele da napuste ovu oblast prije nego što padne noć. Doktor Klemens (Kori Hokins) saznaje da brodu treba još članova posade ali ga odbija prvi oficir na brodu Vojček (Dejvid Dastmalčijan). Međutim kada Klemens spasi život kapetanovom unuku Tobiju (Vudi Norman), lično kapetan mu zahvaljuje i poziva ga da im se pridruži na putovanju. Posada pronalazi nepoznatu mladu ženu Anu (Ejsling Frančozi) koja se bori za svoj život i koju doktor Klemens spašava uz pomoć transfuzije krvi. Ana se ubrzo oporavlja i upozorava posadu da je na brodu veoma opasno stvorenje koje se hrani ljudskom krvlju i kojeg u njenom selu zovu Drakula.

Reditelj Everdal čini logičan i očekivan potez i veliki dio filma krije svog negativca, baš kao što je to činio britanski reditelj Ridli Skot u filmu Tuđin (1979). Everdalov problem je što njegovi likovi nisu naročito zanimljivi, ali i što film nema dovoljno zastrašujućih ili bar napetih scena. Uspjeva da nas iznenadi sa nekoliko neočekivanih situacija, ali one nisu dovoljne da ovaj film dobije visoku ocjenu. Jezivi momenti dolaze kada vidimo Drakulu i sve prednosti nove tehnologije. Drakulin impozantan izgled je očigledno inspirisan filmom Nosferatu: Simfonija užasa (1922) njemačkog reditelja Fridriha Vilhelma Murnaua. Stvari postaju zanimljivije u završnoj borbi kada Overdal i direktor fotografije Tom Stern snimaju zanimljive scene borbe. Možemo slobodno reći da će ljubitelji filma koji nisu gledali prijašnje filmove o Drakuli, vjerovatno više uživati u ovom filmu, dok će malo iskusniji filmofili ipak odabrati naslove mnogih eminentnih reditelja, kao što su Tod Brauning, Džon Badem, Verner Hercog i Frensis Ford Kopola. Pored toga Poslednje Demetrino putovanje prati pomalo iritanatan trend modernih filmova u kojima se završnica filma koristi kako bi se publici nimalo suptilno sugerisao nastavak.

Treba dodati da su glumci više nego korektno odradili svoj dio posla, ali da su ipak izostale velike uloge. Kori Hokins je veoma dobar u ulozi borbenog i upornog doktora ali ipak ostaje u sjenci raspoloženih Lijama Kaningama i Dejvida Dastmalčijana. Dobar posao je napravio i španski glumac Havijer Botet (Rec) u ulozi Drakule, dok će ljubitelje filma sa ovih prostora obradovati što vide glumca Stefana Kapičića.

Poslednje Demetrino putovanje je iznad prosječan holivudski film koji zaslužuju preporuku, iako smo gledali daleko boljih filmova o Drakuli.

Аутор: Извор (ККНС4), Fair use, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=4386167