Nosferatu: Simfonija užasa

25.09.2023 11:26

Sudbina mnogih filmova je visila o koncu i zaista je prava sreća što imamo danas priliku da ih pogledamo. Jedan od tih filmova je svakako nijemi film Nosferatu: Simfonija užasa, njemačkog reditelja Fridriha Vilhelma Murnaua, inspirisan knjigom Drakula (1897), autora Brema Stokera, koji je doživio prvu takoreći zvučnu ekranizaciju filmom Drakula (1931). Marnau je izmjenio gotova sva imena u filmu ali je sličnost sa Stokerovom knjigom bila više nego očigledna. Kada su Stokerovi nasljednici tužili Marnaua, sud je naredio da se uništve sve kopije filma. Srećom po njemačkog reditelja, manji dio kopija je ostao nedirnut, jer su notarskom greškom zavedene kao javno dobro. Ovaj zaista sretan splet okolnosti nam je omogućio da danas uživamo u ovom značajnom djelu sedme umjetnosti.

Tokom 1838. godine poslodavac Her Nok (Aleksander Granah) šalje svog zaposlenika Tomasa Hatera (Gustav fon Vangenhajm) da otputuje iz grada Visborga u Transilvaniju i da završi posao sa novim klijentom, grofom Orlokom (Maks Šrek). Tokom putovanja Hatera mnogi upozoravaju na grofa Orloka, za kojeg tvrde da je nosferatu, vampir koji se hrani ljudskom krvlju. Orlok ipak ignoriše ova upozorenja i odlazi u grofov zamak. Upoznaje grofa, koji ga ugosti u njegovom raskošnom dvorcu. Sutra ujutru Hater pronalazi dva ugriza na svom vratu, jedan pored drugog, za koje vjeruje da su djelo komarca. Tokom poslovnog razgovora dvojice muškaraca, Hateru slučajno ispada slika njegove supruge Elen (Greta Šreder), koju ugleda grof i prokomentariše kako ima lijep vrat. Grof pristaje da kupi kuću koja se nalazi odmah preko puta Haterove kuće u Visborgu i potpisuje potrebnu papirologiju. Hater počinje da vjeruje u priče mještana i strahuje za svoj život, kao i za život svoje supruge, koja je izazvala veliku pažnju kod grofa. Kada ugleda grofa koji otputuje za Visborg u mrtvačkom kovčega, Hater pohita kući da spasi svoju suprugu.

Već nakon prvih nekoliko scena postaju nam jasne prevelike sličnosti između ovog filma i romana Brema Stokera. Umjesto dobro poznatog imena Drakula čujemo ime Orlok, Džon Harker je Tomas Hater, dok su i druga imena promjenjena. U svakom slučaju reditelj F. V. Marnau pokazuje veliki talenat prilikom kazivanja ove priče i vješto koristi ekipu ljudi koju ima na raspolaganju. Od početka do samog kraja filma, dijalog i kratki opis radnje su izuzetno koncizni i jasni, dok je tempo filma odličan i publika sa velikim nestrpljenjem čeka da vidi da li će Tomas Hater stići da spasi svoju siprugu. Likovi su dovoljno zanimljivi da bi držali našu pažnju, uprkos mnogim limitima koje nameće vrijeme u kojem je film snimljen. Uvijek je zaista interesantno primjetiti kako se može uživati u filmu u kojem ne čujemo junake kako pričaju i kako i nijemi filmovi mogu privući veliku pažnju publike, samo ukoliko imaju šta za reći. Nosferatu: Simfonija užasa ima dosta toga za reći i istinski ljubitelji filma bi trebali obratiti pažnju.

Reditelj Marnau je imao veliku pomoć od strane dvojice direktora fotografije i to Frica Arna Vagnera i Guntera Krampfa, od kojih je potonji prošao bez pomena. Nosferatu: Simfonija užasa sadrži neke od najpoznatijih i najuticajnijih filmskih kadrova, koji su ostavili veliki trag na horor filma, kao i na film uopšte. Igra sjenki, kao i svjetlosti i tame je zaista impozantna i gotovo je nemoguće prebrojati sve filmove koji su posudili bar nekoliko kadrova iz ovog filma. Sa druge strane o istinskom strahu koje ovaj film izaziva kod današnje publike je daleko teže pričati jer su se kriteruju za horor filmove uveliko promjenili u poslednjih stotinu godina. Svakako jedan od velikih aduta filma je njemački glumac Maks Šrek, koji je izvrsno odigrao ovo groteskno i tragično stvorenje, koje se uvija poput siluete i čija sjenka i dugi nokti izazivaju jezu kod publike. Grof Orlok je vjerovatno odigrao najbolju ulogu u svojoj karijeri. Takođe je poslužio kao velika inspiracija za njemačkog glumca Klausa Kinskog, koji je odigrao grofa Drakulu u filmu Nosferatu: Fantom noći (1979) reditelja Vernera Hercoga. Ljubiteljima filma treba skrenuti pažnju i na fiktivno crnohumorno ostvarenje Sjenka vampira (2000), koje govori o snimanju filma Nosferatu: Simfonija užasa.

Ovaj film je i danas predmet izučavanja filmskih istoričara, koji grofa Orloka vide kao metaforu za različitost određenog broja ljudi, koji svojim izgledom, porjeklom ili postupcima odskaču od ljudi iz svoje sredine. Dio filmskih istoričara je povukao paralelu između te iste različitost i antisemitizma, koji je u to vrijeme bio izražen u Njemačkoj. Mnoge Orlokove karakteristike i njegov sam izgled, koji podsjeća na jednu veliku štetočinu, po nekima podsjećaju na stereotipe sa kojima se vezuje jevrejski narod. Baš poput Orlokove kupovine komada zemlje koji se nalazi u jednom njemačkom gradu. Po svjedočenjima mnogih, reditelj Marnau se ponašao zaštitnički prema jevrejskom narodu i simboliku pomenute različitosti treba tražiti u podatku da je ovaj reditelj bio homoseksualac, u vremenu kada je takav izbor izazivao veliki strah.

Nosferatu: Simfonija užasa je odlično režiran i izuzetno uticajan film kojeg imamo sreće što možemo pogledati i to u odličnom izdanju i koji nastavlja da inspiriše nove generacije filmskih umjetnika.

By http://www.celtoslavica.de/chiaroscuro/vergleiche/nosferpics/nos_large1.jpg, Public Domain, https://en.wikipedia.org/w/index.php?curid=6607852