Babaroga

17.09.2023 10:45

Američki književnik Stiven King je poslužio kao velika inspiracija mnogim holivudskim rediteljima, naročito u žanru horor filma. Određeni autori su tu istu inspiraciju pronašli u Kingovim kratkim pričama. Jedan od njih je britanski reditelj Rob Sevidž, koji se odlučio da ekranizuje kratku priču Babaroga (1973). Sevidž je inače pažnju na sebe skrenuo hvaljenim natprirodnim horor filmom Domaćin (2020), u kojem radnju uglavnom pratimo na kompjuterskom ekranu.

Sestre Sejdi (Sofi Tačer) i Sojer Harper (Vivijen Lira Blet) ne mogu da prebole smrt svoje majke u saobraćajnoj nesreći. Njihov otac, terapeut Vil (Kris Mesina), pokušava da sačuva zdrav razum i da im pomogne da prebrode ove teške životne trenutke. Vila posjećuje vidno uznemireni Lester Bilings (Dejvid Dastmalčijan) koji traži profesionalnu pomoć i koji tvrdi da je nepoznato stvorenje odgovorno za smrt njegovih ćerki. Vil ne vjeruje u ove priče iako su njegove ćerke ubjeđene da je njihova kuća opsjednuta. Sejdi se interesuje za Lestera i odlazi u njegovi kuću gdje upoznaje njegovu suprugu Ritu Bilings (Marin Ajerland). Prepadnuta Rita naziva to stvorenje Babaroga i tvrdi da se hrani strahom ljudi koje proganja. Jedino čeka se boji je svjetlost.

Reditelj Rob Sevidž je odradio sasvim dobar posao i od Kingove kratke priče napravio sasvim korektan dugometražni film. Sevidž je vjerovatno zadržao originalne ideje iz knjige, ali ih je takođe proširio i detaljnije obradio. Prije svega daje dobar prikaz porodice u žalosti, koja je izgubila jednog člana i ne dozvoljava filmu, bar u ovim momentima, da se okrene previše puta viđenim scenama. Mlada Sedi Harper, koju veoma dobro igra američka glumica Sofi Tačer, nailazi na nerazumevanje pojedinih osoba iz njene okoline, ali ne i svih. Većina njenih prijateljica želi da joj pomogne i da joj pruži podršku u ovim teškim trenucima. Filmovi poput Babaroge uglavnom prikazuju svoje junake potpuno odvojene od bližnjih i od cijelog društva. Pohvale zbog toga idu scenarističkom dvojcu Skotu Beksu i Brajanu Vudsu, kojima se priključio Mark Hejman.

Reditelj Sevidž koristi prije svega adekvatan tempo i gradi prilično strašnu atmosferu, bar na momente. Očekivano se uzda u okrilje noći, jer je to jedini period dana kada donekle možemo vidjeti naslovnog antagonistu. Ove scene su mogle biti i strašnije, ali opet reditelj uspjeva da ostavi sopstveni pečat i da se njegov trud bar malo razlikuje od velikog broja sličnih naslova. Prosto nas tjera u određenim trenucima da naprežemo naše oči pokušamo dokučiti da li se neko ili nešto nalazi u kući. Treba pohvaliti scene u kojima mlada preplašena djevojčica Sojer Harper nosi svjetleću kuglu i tu istu kuglu zakotrlja u zavučene ćoškove kuće. Reditelj Sevidž i direktor fotografije Eli Born prikazuju zanimljivu igru svjetlosti i tame i drže nas na oprezu. Pohvale idu i na izgled samog Babaroge, koji evocira na košmare koji nam ne dozvoljavaju da zaspemo. Problemi filma nastaju uglavnom u poslednjoj trećini filma kada vidimo ipak razočaravajući rasplet događaja i kada saznajemo da će mnoga naša pitanja vezana za Babarogu ostati neodgovorena.

Babaroga je sasvim dobro režiran i isto tako odglumljen film kojeg čine likovi do kojih nam je stalo, iako ćemo osjetiti blago razočarenje po završetku.

Аутор: Извор (ККНС4), Fair use, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=4379678