Cesta duga godinu dana

01.09.2023 09:14

Italijanski reditelj Đuzepe de Santis je svoje najpoznatije filmove snimio sredinom prošloga vijeka u rodnoj zemlji i to uglavnom u obliku neorealizma. Najviše uspjeha je postigao filmom Gorki pirinač (1949), u kojem igra italijanska glumica Silvana Mangano. De Santis je nakon niza manje uspješnih filmova odlučio da sreću okuša u Jugoslaviji, koja je sa velikim entuzijazmom dočekala ovog italijanskog umjetnika. Film je pokupio nekoliko nagrada, a čak je bio nominovan za nagradu Oskar za najbolji strani film.

Stanovnik jednog sela u opštini Zagora, Emil Kozma (Bert Sotlar), pokreće inicijativu za izgradnju puta koji će spojiti njegovo izolovano planinsko selo sa obližnjim gradom. Emil privuče pažnju lokalnog stanovništva koji mu pomažu u izgradnju puta, ali im prećuti da nemaju podršku vlade. Kada im načelnik opštine Josip (Radojko Ježić) saopšti cijelu istinu, narod se prvobitno buni protiv Emilove ideje, da bi zatim ipak odlučio da započne izgradnju puta. Načelnik Josip održava sastanak sa uticajnim ljudima sela, među kojima su sveštenik (Milan Lentić), baron (Ljubo Dijan) i učitelj (Milivoje Živanović), te im saopštava da će narod odustati od svoje prvobitne ideje. Izgradnju prvobitno bojkotuju lokalni seljaci jer zbog puta ostaju bez dijela zemlje, da bi se zatim predomislili. Emilu između ostalih pomaže Bernard (Antun Vrdoljak) i svi se nadaju da će im ubrzo država platiti za njihov trud. Seljaci nailaze na problem kada na mjestu predviđenom za put ugledaju kuću u kojoj živi Katarina (Silvana Pampanini), koju je napustio suprug i koja se sama brine o djeci. Naklapalo (Masimo Điroti) pronazali rješenje kako da uklone ovu kuću. On poziva Katarinu da zajedno sa djecom preseli kod njega u kuću, a troškove će poravnati tek kada im država plati. Tokom izgradnje rađaju se mnoge ljubavi. Lorenco (Ivica Pajer) se zaljubljuje u Suzanu (Eleonora Rosi Drago), koja je udata za Davida (Nikša Stefanini).

Nakon završetka Drugog svjetskog rata mnoge zemlje su narednih decenija započele inicijativu da se iznova izgrade građevine koje su srušene tokom rata. Filmovi su naravno pratili ovaj trend i često pričali o običnim ljudima koji udruženi i složni prave velike poduhvate. Reditelj Đuzepe de Santis je već imao velikog iskustva sa sličnim filmovima i to svakako vidi. Uvijek je lijepo vidjeti proste seljake kao glavne junake i gotovo dokumentaristički pristup snimanju filma, koji zajedno sa snimanjem na lokaciji, daje uvjerljivu notu filmu. Sama poruka o značaju udruženog rada, kako za državu tako i za svakog pojedinca, vrijedna je velike pohvale. Vidimo muškarce i žene, mlade i stare kako zajedničkim snagama prave put, koji će sutra biti od koristi za sve njih.

Međutim kako film odmiče shvatamo da su De Santisovi najbolji dani daleko iza njega i da je Put dug godinu dana daleko od najsvetlijih predstavnika neorealzma. Emotivna i nadahnujuća priča o malim ljudima koji preduzimaju velike korake je natopljena sa previše ljubavnih podzapleta i previše filmske melodrame, koji ovaj veliki poduhvat previše često stavljaju u drugi plan. Pored toga, postupci određenih pojedinaca koji opšte dobro stavljaju ispred sopstvenog su ipak teški za povjerovati. De Santis je uglavnom angažovao italijanske glumce te vidimo poznate glumce kao što su Silvana Pampanini, Masimo Điroti i Eleonora Rosi Drago.

Iako Put dug godinu dana ne opravdava visoka očekivanja koja smo imali od njega ipak se radi o značajnom filmu, koji je imao uticaja na druge filmske stvaraoce. Između ostalog je poslužio kao inspiracija reditelju Veljku Bulajiću, koji je debitovao filmom Vlak bez voznog reda (1959) i koji je angažovao glumca Ivicu Pajera.

Put dug godinu dana je solidan predstavnik neorealizma zabilježen na prostoru bivše Jugoslavije koji se može preporučiti strpljivim ljubiteljima filma.

Поштена употреба, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=668110