Bilo jednom... u Holivudu

Američki režiser, producent i scenarista Kventin Tarantino je više nego dovoljan razlog svim ljubiteljima filma da ostave sve svoje privatne obaveze po strani i sa velikim očekivanjem spekulišu o tome šta je Majstor ovaj put pripremio za njih. Kada njegovom imenu dodamo i impozantan broj filmskih zvijezda koje je uspio da angažuje, očekivanja za ovaj film postaju još veća. Bilo jednom... u Holivudu je njegov deveti po redu film i po sopstvenim riječima možda i poslednji. Publika je teško primila ovu informaciju o čemu najbolje svjedoči gotovo šestominutni aplauz nakon premijernog prikazivanja na filmskom festivalu u Kanu. Tarantino nikada nije krio da ne voli filmsku industriju kakva je danas, da više ne podnosi superherojsku realnost današnje filmske produkcije i da žali za Holivudom 60-ih i 70-ih godina prošloga vijeka, tako da je sasvim jasno njegov izbor za protagoniste pao na Rika Dalton i Klifa Buta, koje igraju dva poslednja staromodna glumca, možda i najveće zvijezde današnjeg Holivuda, koje nikada nismo vidjeli u superherojskim ulogama. Tarantinu apostrofira pomenuti vremenski period nakon kojeg se završio taj nevini, po nekima i najbezbrižniji period u istoriji čovječanstva. Radi se o vremenu kada je Holivud počinje drastično da se mijenja, upravo to je ono što Tarantina najviše i zanima. Majstor se zajedno sa direktorom fotografije i starim saradnikom Robertom Ričardsonom (Prokletnici, Ubiti Bila, prvi dio, Podlih osam, Đangova osveta), svakako potrudio da nam dočara ovaj period. Nema kadra u kojem preko platna ne proleti neki bilbord ili filmski plakat, sa radija se čuju Deep Purple ili Simon i Garfunkel već i radijske reklame za novu zbirku Reja Bredberija ili vremenska prognoza za plaže u okolini Los Anđelesa. Činjenicom da je napravio film o nastanku filma, Tarantino je uspio ubaciti sve. Primjetićete kako je u ovu filmsku dramu uspio ubaciti triler, svoj prvi žanr (misteriju Mansonove obitelji), onda filmove o borilačkim sportovima (efektni monolog Brus Lija i njegov nastavak), vestern (Rick Dalton se probija kroz američku vestern televiziju, a onda i kroz Tarantinu omiljeni špageti vestern) i čak i ratni film (kroz pregled Daltonove karijere), koji u ovom filmu jako podsjeća na Prokletnici. Istražujući filmsku istoriju, Tarantino nam je prikazao svoju istoriju jer je kroz sve te žanrove i dao pregled svoje ne toliko plodne, ali nezaboravne karijere. i to jednako kompaktno kao i analizi svakog tog žanra, naravno obilježeno njegovim neizostavnim crnim humorom. Kventin Tarantino čuva posljednje filmske minute za brutalno nasilje koje se od samog početka očekuje u filmu. U ovom slučaju ga je sačuvao za članove Mansonove obitelji. Iako je ishod brutalnog događaja poznat, Tarantino ga mijenja na sebi svojstven način te koristi svoje likove kao objekte u ispravljanju učinjene nepravde. Invaziju članova Mansonove obitelji u privatnu kuću Ricka Daltona slijede minute ispunjene apsurdnim, bizarnim i brutalnim iživljavanjem dvojice hipika nad troje mladih ljudi.

Iako mu mnogi prigovaraju predugačko trajanje od 161 minutu, Tarantino je uspio odličnom glumačkom postavom, sjajnim scenarijem dočarati hipijevski svijet Los Anđelesa i približiti ga svima nama koji nismo imali priliku da odrastamo u tom vremenu. Iako su reakcije publike podijeljene, ovaj film će se vjerovatno svidjeti zagriženim ljubiteljima njegovog stila punog krvavih okršaja i scena borbe.