Toma

11.03.2022 13:18

Proslavljeni srpski glumac Dragan Bjelogrlić je filmsku karijeru počeo još krajem 70-ih godina prošloga vijeka kada se pojavio u partizanskom filmu Boško Buha, da bi zatim nizao mnoge uspješne uloge, da bi vrhunac slave doživeo nakon uloge mladog Bobe Popadića u kultnoj televizijskoj seriji „Bolji život“. Nakon što je masterirao glumački zanat, Bjelogrlić je odlučio da se u drugoj deceniji XXI vijeka okuša i kao režiser, nizom uspješnih filmskih i televizijskih projekata. Režirao je popularnu sportsku komediju Montevideo, Bog te video! i nastavak Montevideo, vidimo se!, u kojem se pojavljuju poznati američki glumci Armanda Asante (Kraljevi Mamba, Goti, Američki gangster) i Džon Sevidž (Lovac na jelene, Kosa). Bjelogrić je zatim došao na ideju, koja se pokazala kao veoma dobra, da snimi film o jednom od najpoznatijih jugoslovenskih pjevača narodne muzike, Tomi Zdravkoviću. Bjelogrlić je snimio veliku količinu filmskog materijala, baš kao i sa prethonim fillmovima i ovaj biografski film će dobiti i svoju televizijsku verziju u istoimenoj seriji Toma. Premijera filma Toma je zakazana za 30-godišnjicu smrti popularnog pjevača. Film je nakon svoje premijere doživeo uglavnom hvalospjeve ispraćene sa često najvišim ocjenama kvaliteta.

Režiser Dragan Bjelogrlić pokazuje ovim biografskim filmom da je dosta sazrio u svom poslu i da je spreman da se uhvati u koštac sa daleko težim i ozbiljnim temama od sportske komedije. Pravi uvjerljivu rekonstrukciju perioda u kojem vidimo malo naseljeno mjesto Pečenjevce, koje se nalazi blizu Leskovca, vodeći računa o mnogim detljima, od modnih trendova tog perioda, preko interijera starih kafana pa sve do mikrofona, sa kojim se pjevalo. Toma nas vraća u period kada su kafane imale svoj izvorni oblik, stolovi su bili prekriveni kariranim stoljnjacima, od dima se malo toga moglo vidjeti, pjevači su bili zaista pjevači, neupitno kvaliltenog glasa, dok su pjesme pisane sa dosta emocija i prosto su tjerale ljude na boemski način života. Svakako jedan od najvećih boema muzičke scene bivše Jugoslavije je bio Toma Zdravković. Toma Zdravković se cijeli svoj život borio sa mnogim porocima i film to jasno stavlja do znanja. Bjelogrlić ne bježi od toga da zaviri iza vrata hotelske sobe u koje se dolazilo nakon fajronta u kafani, a pjevačev ljubavni odnos sa mladom crngorskom manekenkom je prikazan bez puno sakrivanja.

Bjelogrlić je imao sreće i prilikom izbora scenarista, i zajedno sa Zoranom Lisincem, koji je režirao neke scene, Nikolom Pejakovićem (Mi nismo anđeli, Mrtav 'ladan) i Majom Todorović, zajedno prave zanimljiv portret kako popularnog pjevača, tako i ljudi sa kojima dolazi u kontakt. Dijalog je veoma zabavan, ali i iskren. Često čujemo psovke, koje su toliko karakteristične našem podneblju i koje dodaju autentičnosti atmosfere. Autori filma su veoma dobro obavili istraživački dio posla, prije samog pisanja scenarija i najviše informacija, naročito onih intimne prirode, su dobili od Tominog brata Novice. Autori se jesu potrudili oko skupljanja informacija ali ne možemo reći da su bili previše iskreni. Neke činjenice iz Tominog života su izmjenjene.

U jednom trenutnu Toma komentariše da srećni ljudi nikada neće napisati velike pjesme, već da je to posao tužnih i napaćenih ljudi koje nešto izjeda i ne dozvoljava unutrašnji spokoj.

Režiser Bjelogrlić, uz pomoć kolege Lisinca, se veoma dobro snalazi sa epskom strukturom ovog filma. Toma veoma često skače iz jednog perioda pjevačevog života u drugi i nazad, pa je režiser odlučio da zaigra na sigurni i svaki ovaj vremenski skok isprati sa velikim natpisom, preko cijelog ekrane, godine u kojoj se radnja dešava. Najveći Tomini hitovi su dobili svoje mjesto u filmu i zanimljivo je vidjeti u kojem periodu pjevačevog života su nastali i na šta se zapravo odnose. Silvanin najeveći muzički hit „Šta će mi život bez tebe dragi“, koji je napisao Toma Zdravković, dobila dovoljno prostora u filmu da shvatimo širi kontekst. Interesantno je čuti skeptične komentare Tominog menadžera Vlade Drde, na buduće velike hitove narodne muzike. Ljubiteljima filma će takođe biti interesante scene zabava na kojima kamera direktora fotografije Gorana Volarevića koristi duže kadrove u kojim vidimo veliki broj aktera i kojima pratimo različita dešavanja, na sličan način kao što to rade američki režiseri Martin Skorseze (Dobri momci, Kazino) i Pol Tomas Anderson (Noći bugija, Magnolija). U filmu takođe vidimo mnoge poznate umjetnike i Tomine prijatelje, između ostalih Lepu Lukić, Tozovca, Cuneta Gojkovića, Čolu i mnoge druge. Neke od njih ćete prepoznati a neke vjerovatno ne. Bjelogrlić se dotiče nemilih ratnih dešavanja početkom 90-ih godina prošloga vijeka jer je početak rata povezan sa periodom Tomine smrti i pjevač je često isticao žal za ovim nemilim događajima. Ove scene su suptilno odrađene i ne remeti samoj priči filma.

Muziku za film je radio popularni srpski pjevač Željko Joksimović a zaslužan je i za imaginarni duet Tome i Silvane pod nazivom Ponoć. Očekivano čujemo i veliki broj Tominih hitova. Zamjerku možemo pronaći u izboru muzike. Kad je radnja smještene u Americi čujemo Nights in white satin muzičkog benda Mudi Bluz, dok kad je radnja u bivšoj Jugoslaviji čujemo hitove tipa Crni leptir od Yu grupe. Daleko od toga da su navedeni muzički hitovi loš izbor za film, ali možemo slobodno reći da su autori prosto išli na sigurno.

Kasting je veoma dobar i predstavlja nam neke glumce koje ne viđamo prečesto u našim filmovima. Milan Marić se na kraju ispostavio kao veoma dobar izbor za glevnu ulogu, iako ne liči previše na pjevača i glas mu je drugačiji. Inače, Tomine pjesme je otpjevao pjevač Aco Pejović. Tamara Dragičević je takođe više nego uvjerljiva u ulozi pjevačice Silvane Barjaktarević, kasnije Armenulić. Dobro je skinula njene blage i izuzetno male pokrete, kao i akcenat govora. Možda najveće iznenađenje je glumac Petar Benčina u ulozi uštogljenog doktora Hadžipopovića koji liječi Tomu i koji predstavlja svojevrsni moralni protivteg pjevačevog boemskog načina života.

Bjelogrliću i ekipi filma ne možemo zamjeriti previše stvari, ali zamjerki svakako ima. I pored neki hrabrih scena, u kojima vidimo posljedice pjevačevih poroka, često se kroz film provlači romantična nota kojom je prikazan pjevač i njegova interakcija sa svim ljudima sa kojima dolazi u kontakt. Nije baš lako, navedimo samo, povjerovati u scenu u kojoj pjevačica Silvana Barjaktarević, koja je u to vrijeme bila poznato ime, poziva mladog Tomu Zdravkovića da nastupa zajedno sa njom, samo zato što ga je čula jedno veče kako pjeva. Malo iskusniji ljubitelji filma će primjetiti nedvosmislenu namjeru autora filma da nas svako malo pokuša natjerati u jecaj. Njegov najočigledniji pokušaj ovog tipa je dio filma koji je navodno inspirisao pjevača da napiše svoju pjesmu Ljiljana. Pjesnik svoj veliki hit nije posvetio dokotorovoj ženi već zapravi glumici Ljiljani Blagojević. Završnica filma u kojoj teško oboljeli Toma Zdravković i njegov doktor putuju u ambulantnim poljima u različite gradove bivše Jugoslavije, je ipak pretjerana i prilično neuvjerljiva.

Поштена употреба, https://sr.wikipedia.org/w/index.php?curid=4258488