Prokletnici

Tarantino zna rizik koji povlači ova kontraverzna tema i zato je odrađuje na vrlo inovativan način. Ne želi da publika osjeća krivicu tokom gledanja, već da jednostavno uživa u svakom trenutku. Koristi podlogu špageti vesterna da bi omogućio svojim iskarikiranim junacima da ultra-naturalističkim nasiljem vrate okupatorima milo za drago. Iako karikiranje nekad ne dozvoljava da ozbiljno shvatimo samu radnju, u većini scena se pokazalo kao odličan potez. Nekad se borimo da se ne nasmijemo brutalnostima. Svi oni koji očekuju propagandno pljuvanje po Njemcima biće debelo razočarani. Tarantinovi nacisti od običnih vojnika do samog vojnog vrha su predstavljeni kao hrabri, inteligentni i veoma pronicljivi ljudi. Upoznavanje sa Hansom Landom je zaista impresivno. Jeziva muzička podloga Ennia Morriconea odlično evocira krvoproliće koje će usljediti iz rutinskog dijaloga. A transformacija ovog austrijsko-njemačkog glumca od nasmijanog i staloženog pukovnika do okrutnog sadiste je izvrsna. Tarantino nas zatim, kroz očigledan hommage Aldrichovim Dvanaest Žigosanih, upoznaje sa Prokletnicima. Nažalost, dosta njih je dobilo premalo prostora da bi nas zainteresovalo. Ljubav ili požuda mladog njemačkog oficira djeluje kao dovoljan motiv za razvoj određenih događaja. Ideja da trenutak nepažnje raskrinka zaklon naših junaka je odlična, a obračun koji slijedi je veoma zabavna demonstracija furiozno montirane scene oružanog obračuna. Međutim, uz sav trud autora, ishod Operacije Kino nije lako svariti. A završni preokret vezan za Hansa Landu i nije pretjerano originalan. Costa-Gavras ga je nedavno iskoristio u filmu Amen. Fotografija Roberta Richardsona je dobra kombincija izrazito širokih i uskih kadrova.

Quentin Tarantino pokazuje štrebersko znanje iz istorije. Okupatorske teritorije poput Francuske su tokom drugog svjetskog rata bile domovina raznim narodima i život pojedinca je često zavisio od dobrog akcenta. Ovaj multinacionalni haos je omogućavao infiltraciju u protivničku vojsku samo uz dobro poznanje njihovog jezika. Amerikanci su se na ovaj način infiltrirali među Njemce, dok su Njemci isti metod primjenili da bi ubacili svoje špijune u češki pokret otpora. Postojala je saveznička vojna jedinica Masters' Bastards, koji su, poput Prokletnika, svoju reputaciju stekli, ubijanjem Japanaca. Prikazivanje propagandnih filmova je svakako bila praksa njemačkog generalštaba i snimili su preko 800 ovakvih filmova. Propaganda nije bila nepoznata ni savezničkoj strani, što pokazuju vješte Tarantinove posvete nekim od tih filmova.

Majstor nas ni ovaj put nije razočarao prilikom kastinga. Brad Pitt je potreban da publika ozbiljno shvati iskarikiranog poručnika. Nepoznata francuska glumica Melanie Laurent je odlična kao femme fatale. Mike Myers je možda previše iskarikiran, dok Eli Roth srećom malo toga ima za reći. Najveće pohvale idu nacističkom poligloti i sadisti Hansu Landi. Tu je i čitava plejada mladih i perspektivnih glumaca. Rođeni Njemac Michael Fassbender kao uglađeni Archy Hicox vješto krade par scena. Daniel Bruhl je pun pogodak kao Frederick Zoller, razmaženi mladić koji ne zna da prihvati negativan odgovor, dok je August Diehl odlično odigrao inteligentnog majora Hellstorma.

Čak i ako ne prepoznate odlične anti-propagandne poruke, možete uživati u Prokletnicima kao jednom od boljih i originalnih ratnih filmova novijeg datuma.